Ariel Dorfman- Muzej samoubojstava

Naklada: Petrine knjige/2025.
Prevoditelj: Mirna Čubranić
Broj stranica: 573

Ariel je pisac koji je godinama bio sa obitelji u prognanstvu zbog toga što je bio pristaša Allendea, čileanskog preminulog predsjednika. Nakon njegove smrti Pinochet je izveo državni udar i svi koji su podržavali Allendea bili su državni neprijatelji.
Uz pomoć nizozemskog milijardera Horthe, Ariel dobiva sredstva za povratak u Čile, te uskoro i dožive promjenu vlasti.

Godinama nakon prvog susreta Hortha traži od Ariela da istraži okolnosti misteriozne smrti bivšeg predsjednika Allendea. Ariel shvaća da Hortha to radi za viši cilj. Pronalazi čitavu izložbu fotografija poznatih ličnosti koje su onomad počinile samoubojstvo.

“Književnik koji piše o stvarnoj osobi iz prošlosti mora biti spreman izdati tu osobu, lagati kako bi ispričao dublju istinu. Ja to nikad ne bih mogao učiniti. To bi bilo iskorištavanje. Pisci moraju biti nemilosrdni.”

Zamislite mjesto gdje se skupljaju priče onih koji su odlučili otići — ne iz tuge, već kao čin otpora, poruke ili umjetnosti. Onih koji su izlaz pronašli u samoubojstvu. Muzej samoubojstava nije obična knjiga. Dorfman nas vodi kroz galeriju smrti koja više govori o životu nego što bismo očekivali. Tu su izložene priče, poruke i predmeti onih koji su sebi oduzeli život, ali ne kao čin očaja, nego kao politička izjava, umjetnička izložba ili posljednji vapaj za slobodom.

“Samoubojstvo paralizira, pomiješano sa zbunjenošću i krivnjom preživjelih, uskipjelim bijesom živih prema osobi koja nas, umjesto da se suoči s bućkurišem života ostavi s previše pitanja i premalo zadovoljavajućih odgovora.”

Mračna, ali ne i bez nade, knjiga postavlja pitanje: tko ima pravo na vlastiti kraj — i pod čijim uvjetima?
Roman je priča o slobodi mišljenja i autentičnosti. Dorfman koristi taj koncept muzeja kao prostor za suočavanje s tabuima, manipulacijom istinom i cenzurom u totalitarnim društvima. Nije riječ samo o smrti, nego o pravu da biramo vlastiti put — čak i ako vodi do kraja.

“A riječi doista liječe. Tvoje riječi, ali i moje. Jer riječi imaju posljedice. Ne bi li ti prave riječi pomogle da se riješiš prokletstva koje je ova fotografija bacila na tebe? Ti nisi mogao biti s njim na kraju, ali ja sam bio, dovoljno je da je jedan od nas bio ondje.”

Ovo je knjiga za promišljanje, za čitatelje koji vole kad ih knjiga izazove, uznemiri i ostavi s upitnikom na posljednjoj stranici. Nije laka, ali je vrijedna.
Za one dane kad trebate više od puke priče — trebate ogledalo.