Carmien Michels-Očevi koji tuguju

Naklada: Ljevak/2025.
Prevoditelj: Svetlana Grubić Samaržija
Broj stranica: 263

Ova knjiga je zbira stilski potpuno različitih priča o očevima koji su na ovaj ili onaj način likovi u njima. Priče se mogu čitati zasebno, ali istovremeno imaju mnoge poveznice.
Prva priča je emotivna autoričina priča o ocu koji vječito šuti u svijetu koji smatra stranim.
Druga priča je distanciranija, a govori o ocu kojeg je vlastita kćer iskoristila i odbacila.
Treća priča je pričana iz dvije perspektive i na rubu je lucidnosti.
Četvrta priča govori o muškarcu koji se nosi sa bivšom suprugom koja umire, a nije spremna pomiriti se sa djetetom.
Peta priča je kompleksna zbog uvođenja uhode u nesretnu ljubav.
Šesta priča je poput priče o nadnaravnom. Konfuzna zbog očevog gubitka dodira sa stvarnošću.

Ono što je zajedničko pričama jest to što opisuju očeve kao ljude. U nekim pričama očevi su glavni likovi, totemi oko kojih se sva radnja događa. U drugim pričama su tek sporedni likovi koji zabrinutost nose kao teret na svojim leđima.

“Otada mi više ne uspijeva ni zagrliti ga. To jednostavno ne ide. Među nama se nalazi nešto odbojno, nešto što nema ni boje ni mirisa, a opet me tjera da ustuknem.”

Poneke priče su nabijene emocijama, ljubavlju i zamjeranjem. Poneke su zbunjujuće zbog gubitka zdravog razuma uslijed teških životnih događaja. Čitatelj se možda i može zgražati nad ponekim od njih, no ne treba ih doslovno shvaćati jer su odraz stanja uma likova o kojima se radi.

“Na kraju ćeš zaboraviti vlastitu bol i vidjeti kako je sva patnja povezana, kako su sve rane svijeta spojene poput zrna na krunici, a u sredini je srce hobotnice koje kuca.”

Knjiga obrađuje brojne teme koje su uvijek aktualne- izbjeglištvo, fizičko zlostavljanje, generacijske traume, gubitak djeteta, uhođenje, silovanje i mnoge druge.
Knjiga je prilično teško štivo. Neka vas ne zavara ovih 260 stranica jer ih nećete moći pročitati u jednom danu. Knjiga zahtijeva pažnju, promišljanje i odmak od svake priče. Jedna impresivna i teška, ali stilski predivna knjiga.

“Oduvijek sam više voljela ljude koji skupljaju stvari, kao moji roditelji sa svojom zbirkom kamenja, od onih koji to ne čine; kod kolekcionara imam osjećaj da im je stalo do stvari, da cijene detalje, da se opredjeljuju vjerovati u nešto, dok se ovi drugi opredjeljuju za cinizam, trezvenost ili minimalizam.”