Naklada: Perga Media/2025.
Prevoditelj:Mišo Grundler
Broj stranica: 119
Sa gotovo 72 godine i bezbroj pacijenata, psihijatar žudi za mirovinom. Broji dane, baš kao što broji i seanse koje mora odraditi sa pacijentima. On je usamljenik koji pluta životom između ordinacije i kuće- bez zadovoljstva, bez ljubavi, bez osmijeha. Posao odrađuje po šabloni, a umjesto vođenja bilješki crta ptice. Iako mu je do mirovine ostalo tek pet mjeseci, njegova tajnica među pacijente dodaje neobičnu Agathe. To je teško depresivna, mršava žena koja ne vidi razlog vlastitog postojanja.
Kada njegova tajnica uzme bolovanje, prisiljen je raditi i administrativne poslove, a pritom se i odvaži prigovarati pacijentima koje to šokira. Agathe mu postaje blistava točka njegovog tjedna i stalno broji seanse drugih pacijenata do njezine. Agathe mu postaje opsesija, a razgovor s njome natjera ga na preispitivanje vlastitog života.
Prvi puta u životu natjera se da očisti kramu naslijeđenu od roditelja, prvi puta pusti štap kojim si pomaže u hodu i zapliva u jezeru vlastitih emocija. Prvi put poznanicima dopusti otvoriti vrata u sobu prijateljstva.
“…strah me biti među ljudima, strah me kad sam sama. Nigdje nema mjesta za mene!”
Ovo je predivno. Ova knjiga mi je otvorila um i oči prema onome što zaista nosimo u sebi. Na tako malo stranica napisano je toliko mnogo. Između redaka postoji još jedna priča neispričana riječima, ona koja se odvila u mojoj glavi. Uz minimum opisa, ali sa predivnom naracijom i istaknutim likovima koji su cijelog života bili sporedni likovi u vlastitom životu. Knjiga čije korice posežu za vama i traže da ju otvorite i listate.
“Čovjek lako postane neznatan ako nema nikoga tko ga voli. Katkada se pitam je li takav netko uopće čovjek.”
“Agathe” je tiha, nježna knjiga koja govori o usamljenosti, promjeni i neočekivanim susretima. Kroz jednostavan stil pisanja i kratka poglavlja, autorica nam približava svijet psihijatra koji broji dane do mirovine – sve dok mu u život ne uđe pacijentica Agatha i polako počne mijenjati njegovu svakodnevicu.
“Zapiljio sam se u zrcalo tražeći svoj odraz, ali nisam vidio ništa. Nije bilo nikoga! Premda sam dobro znao da u zahodu nemamo zrcalo, to je potrajalo dovoljno dugo da dođem do spoznaje: upravo je tako kao što vidim!”
Ovo nije knjiga puna drame, već suptilan portret dvoje ljudi koji se, svaki na svoj način, nose s vlastitim teretima. Kratka je, ali ostavlja trag. Nakon zadnje stranice, zadržala je tišinu – onu dobru tišinu koju donosi književnost koja pogodi pravo mjesto.
“Živjeti je nekako usamljeno. Kao da gledaš drugu djecu kako se igraju, a tebi je slomljena noga.”
Topla, nježna preporuka za sve koji vole spore, promišljene priče s puno emocije, ali malo riječi.
Bookworm Maja 