Naklada: Perga Media/2025.
Prevoditelj: Irena Škarica
Broj stranica: 216
1994. je godina, a u malenom irskom ribarskom gradiću ljudi su sasvim stereotipni. I dok cijelu državu potresa najava referenduma o ukidanju zabrane razvoda, tri žene u tom gradiću se bore sa vlastitim životima i teškoćama u brakovima koji su sve osim zavidnih.
Izzy je kućanica udana za perspektivnog lokalnog političara koji taman gubi poziciju ministra. Njihov dvadesetogodišnji brak već dugo tone u besmisao i tugu. Ona je silno nesretna zbog činjenice da joj suprug ne dopušta kakvu-takvu samostalnost i kontrolira čak i njezino društvo. Izuzetno je buntovna i eksplozivna, a društvo joj najčešće pravi svećenik kojeg također suprug brzo otpremi. Izzy se nenadano zbliži sa Colette.
“Ne, ovo će morati biti njezino utočište, i samo njezino. Mogla bi od njega napraviti dom, u to je bila sigurna. I neće se skrivati; samo će se povući. Čeka je mnogo posla.”
Colette je pjesnikinja koja živi boemskim životom. Prije kratkog vremena je napustila imućnog supruga i djecu i odselila se sa ljubavnikom u Dublin. Kasnije je to požalila jer joj je obećavao brda i doline, a potom ju napustio. Vraća se na Obalni put kako bi se pokušala ponovno zbližiti sa sinovima iako suprug to strogo zabranjuje što ju otjera u glib alkoholizma. Tada bane na vrata Dolores i zamoli ju da joj iznajmi kućicu.
“Na grobu joj je pisalo/Bila je željna svega.”
Dolores živi u nesretnom braku i stalnom strahu od muža. Njezin muž je ženskar koji ima tešku ruku, no nju rijetko udara rukama. Nju udara riječima. Danonoćno ju vrijeđa dok istovremeno ima ljubavnice po cijelom okrugu. Dolores je trudna sa četvrtim djetetom i opsesivno čisti, što joj dođe kao neka vrsta pokore. Uskoro shvati da njezin suprug ganja i njihovu novu stanarku prema kojoj isto tako nije mio niti drag. Naprotiv, grub je i odbacuje ju poput nećega zagađenog.
“U tom je času njegovo tijelo preplavio osjećaj nalik na podrhtavanje motora. Lice je zario u dlanove, a prsa su mu se nadimala tjerajući mu duboke uzdahe na usta – ali kakav god da je mehanizam u njemu postojao, bio je toliko zapušten i zahrđao da ga nije uspio nagnati da proizvede suze.”
Život u okrugu Donegal u to vrijeme je nalik svakom malom mjestu u kojem ljudi imaju previše vremena za tračeve, pa uništavaju živote. Nitko nije imun na iste. Sama činjenica da su muškarci toliko dominantni, pa čak i agresivni, daje nam realnu sliku i sadašnjeg društva koje još uvijek počiva na normama onoga kako se nekad radilo.
Knjiga je lijepo pisana, emotivna i pravi melem za čitatelja.
Obalni put je tiha, ali snažna priča o ženi koja pokušava pronaći sebe u svijetu koji joj to baš i ne olakšava. Nema velikih obrata ni drame, ali zato ima puno osjećaja, promišljanja i onih trenutaka koji te natjeraju da zastaneš i razmisliš.
Ako volite književnost koja se polako gradi, ali vas na kraju pogodi tamo gdje najviše boli – u srcu i mislima – Obalni put će vam se zavući pod kožu. Nije to roman koji ćete brzo zaboraviti, niti onaj koji ćete moći lako svrstati u ladicu. A možda je upravo u tome njegova ljepota.
Bookworm Maja 