Naklada: Perga Media/2025.
Prevoditelj: Marin Popović
Broj stranica: 263
Svijet Kakav Je Bio je prestao postojati- ledenjaci su se otopili, spustile su se tropske kiše i oluje, a opći potop i nastanak tsunamija je postao neizbježan. Mala grupica ljudi koja se nastanila u muzeju nazvanom Amen se sastoji od Allana, njegovih dviju djevojčica Bix i Nonie, te Kellera. Ta grupica ljudi pokopala je već sve koje su mogli i imali. Kada uslijedi još jedan razoran val, neminovno je da njih četvero mora otići iz New Yorka, a krajnji cilj im je farma na sjeveru. Uz nadu da je ostala nepotopljena, kreću na put.
Teško je u malo riječi opisati njihovo putovanje. Putuju opustošenim i poplavljenim gradom, pritom nailaze na tijela ljudi koje su poznavali, otpad, a voda kroz koju se probijaju je izrazito onečišćena i trula. Iako brižno paze na sve ozlijede koje imaju, infekcija uvijek pronađe put.
Mala Nonie ima dar da predosjeti dolazak oluje ili kiše i to ih spasi u više navrata. Njezin zadatak je i vođenje Dnevnika kako bi sačuvala zapise za buduće naraštaje.
“Svijet Kakav Jest nije milostiv ako uza se nemaš ljude. Moraš biti blaga i ljubazna. Ljudi koji ne umiju biti takvi brzo se izgube, a Izgubljeni ne znaju da biti čovjek znači mariti za druge. Takvi su zaboravili da dolazi jedan bolji svijet.”
Na svojem putovanju susreću vrlo malo ljudi, tek nekolicina im želi pomoći, a nekolicina iz skupine koju nazivaju Izgubljeni im želi nauditi. Svijet je vrlo okrutno i nemilosrdno mjesto. Njihova sjećanja na svijet koji je prije postojao blijede uslijed pothranjenosti, žeđi, strepnje i čežnje za onima koji nisu više među njima. Njihov cilj čini se beskonačno daleko, a sve ono što ih okružuje strašno je i izaziva noćne more.
“Vjera duboka poput oceana. Vjera u sam ocean.”
Iako se skupina prilagođava svijetu u kojem živi, na Bix se primjećuje to koliko ju je takva okolina učinila nemilosrdnom i bezosjećajnom naspram drugih. Bez razmišljanja poseže za oružjem. Nonie je i dalje neiskvarena i vjeruje da ju čeka budućnost- nada se tome. Teško je čitati ovu knjigu. Silno teško. Otvorila je pukotinu u mojoj nutrini i ispunila ju strepnjom zbog svake pročitane stranice. Tišina koja se proteže tim nepreglednim vodenim svijetom odjekuje jače nego bilo koji zvuk ikada.
“U tami nikad ne znaš tko drži svjetlo.”
Sva voda svijeta nježno, ali moćno podsjeća koliko je tanka granica između gubitka i nade. Kroz osobnu priču i promišljanja o svijetu u raspadu, Eiren Caffall nas uči da su krhkost i ljubav neraskidivo povezane. Ovo nije knjiga s odgovorima, već s tihim pitanjima koje nosimo dugo nakon posljednje stranice. Duboko emotivno, gotovo meditativno štivo, koje nas podsjeća: i kad sve nestaje, priče ostaju.
“Ako nosim energiju u nutrini, mogu je proširiti oko sebe. Mogu joj dopustiti da jača i blješti te mogu i sama postati svjetionik.”
U vremenu buke i brzine, ova knjiga je tiha voda koja duboko nosi. Čita se polako, srcem, i dugo ostaje u mislima. Preporuka za one koji traže smisao u tišini, i ljepotu u lomljivosti.
Još dugo ću mislima plutati ovom pričom.
Bookworm Maja 