Naklada: Ljevak/2025.
Prevoditelj: Antonija Radić
Broj stranica: 140
Ada je majka djevojčice Darije koja je rođena sa holoprozencefalijom, bolešću zbog koje je Daria invalid od rođenja i nikada neće ozdraviti i biti bolje.
Još od rođenja, majčini strahovi nadmašuju sve. Ada se bori sa djetetom kojem ne može pomoći i sa krivnjom koja ju izjeda zbog svega što je učinila u prošlosti. Ada se u potpunosti posvećuje Dariji i njezinim potrebama, a one su pozamašne.
Majka traži pomoć i izlaz iz vječitih zamki roditelja djece sa posebnim potrebama. Čak u jednom kriku piše pismo u kojem kritizira društvo i crkvu zbog osuđivanja žena koje su se odlučile na abortus sa saznanjem da njihovo nerođeno dijete ima neke malformacije. Ada traži podršku i razumijevanje koje pronalazi u grupi žena čija djeca su sa istom dijagnozom. No ona osjeća da se ne uklapa među njih.
“Vidim samu sebe, poput gledateljice koja svisoka promatra prizor nadzornom kamerom. Očito, nepodnošljivo je to što mi se događa, ne mogu ni biti u tom tijelu. Vidim se kako stojim u hodniku. Gledam kroz prozor. Dolje u dvorištu, u mraku, mačak traži zaklon od kiše. Mokar je, promrzao, preplašen. Životinja sama u oluji… Taj sam mačak ja.”
Ada s vremenom u ovom pismu svojoj kćeri počinje pripovijedati i o vlastitom invaliditetu. Polako otkriva kako je njezina strast za plesom posustala pokraj kćerine dijagnoze, ali potom je postala kolut za spašavanje, a kada je tijelo odbilo surađivati, kada se kralježnica počela savijati i pucati, shvatila je da sve ono loše, sve turobne misli, svaki ogorčeni poziv i posjet liječniku, sve to je izvojevalo tumor koji ju polagano izjeda dok ju njezina bespomoćna kći gleda iz svojih kolica na koje je osuđena. Jedna snažna majka i njegovateljica postaje bolesna i potrebita kao i njezina kći.
“Crkva, politika, medicina moraju prestati gledati na žene kao na kurve koje jedva čekaju ubiti svoju djecu. Pobačaj je teška odluka, no on je izbor i mora biti zajamčen. Premda mi je preokrenula život naopačke, ja obožavam svoju predivnu, nesavršenu kćer. No da sam mogla birati, toga bih dana izabrala terapeutski prekid trudnoće.”
Ovo je jedna strašno potresna, dirljiva, ali predivna knjiga koja je pisana poput niza pisama u kojoj se majka oprašta od djeteta pružajući mu djeliće sebe, svojih misli i želja, tuge i osjećaja. Emocije se izlijevaju sa ovoh stranica poput slapa. Izmjenjuju se sreća, šok, tuga, bespomoćnost, ogorčenost, bijes, snaga i, ono najjače od svega- ljubav.
“Možda svih ovih godina samo tražim krivca. Nekog ili nešto koga ću smatrati odgovornim za to što se dogodilo. Poput onih ljudi koji sami sebe krive za vlastitu bolest: tražiš konkretan uzrok jer ne prihvaćaš da si žrtva obične slučajnosti.”
Knjiga koja mi je natjerala suze na oči, ali me i natjerala da zagrlim svoje dijete što čvršće, te da sama sebi kažem koju pozitivnu misao i riječ. Svatko od nas to treba. Svakome treba nešto što će mu pomoći da progura još koji sat, dan, tjedan, mjesec, godinu… Ovo je knjiga koja će vas natjerati da zavolite sve oko sebe, zahvaljujete svemiru na tome što ste ovdje u ovome trenutku i što je život, iako ponekad grub i težak, i dalje je tu.
“Bolest je najveća bijeda, a najveća bijeda bolesti je samoća.”
Riječi autorice osjetila sam duboko u kostima. Prožela me u potpunosti i ostavila bez riječi.
Ovo je izrazito teško štivo koje bih preporučila ljudima koji imaju djecu sa posebnim potrebama da vide da nisu sami i da njihove misli nisu pogrešne iako im se tako ponekad čine.
Također bih preporučila ljudima koji su protiv abortusa da izbjegnu čitanje ove knjige.
Bookworm Maja 