Naklada: Znanje/2025.
Prevoditelj: Marta Kovač
Broj stranica: 277
Prije nego krenete čitati ovu knjigu spremite se da ovo nije klasičan psihološki triler, iako bi se prema coveru to moglo pretpostaviti (ili barem ja uvijek pretpostavljam).
Ovo je knjiga duhova, knjiga koja nas vodi da pratimo niti povezanosti među brojnim ljudima, a koje se raspliću i ponovno zapletu iznova i iznova.

Vincent je djevojka koja iza sebe ima teško djetinjstvo i brata ovisnika, a kojoj se pruži prilika blistave budućnosti sa postarijim biznismenom Johnatanom Alkaitisom. Ona prihvaća svoju ulogu trofejne žene. Iako nisu u braku, svima govore da jesu. Johnatan vodi posao ulaganja u fondove vrijedan milijarde dolara. Do trenutka kada se sve ne raspada na djeliće jer je taj posao zapravo Ponzijeva shema.
“Zašto ne progutaš razbijeno staklo. Zašto ne umreš. Zašto ne baciš sve koji te vole u najdublji očaj.”
Johnatan u zatvoru vodi unutarnje monologe, gubi razum i sanjari da je u luksuznim hotelima, a pritom ima priviđenja i polako se gubi u sjećanjima.
“Nije to baš bila ljubav stoljeća, ali nije ni morala biti; ako iskreno uživate u nečijem društvu, razmišljala je u posljednje vrijeme, ako uživate u zajedničkom životu i ne smeta vam spavati zajedno, nije li to dovoljno? Ako osjećate poštovanje i neku vrstu prijateljstva, morate li baš biti zaljubljeni da bi veza bila stvarna, što god to značilo? Razmišljala je o tome više nego što je htjela, iz čega se moglo zaključiti da se radi o pitanju bez odgovora, ali bila je sigurna da može nastaviti ovako još dugo, možda i godinama.”
Knjiga nije kronološki pisana, niti prati samo jednog lika. U pojedinim poglavljima pripovjedač je objektivan, distanciran i bez direktne povezanosti sa radnjom, dok je u drugima pripovjedač osoba koja je, uz još neke pojedince iz Johnatanove tvrtke, osuđena za prijevaru. Ali i ostali likovi, žrtve sheme, imaju svoja poglavlja.
“Svaki život sadrži određen broj zastrašujućih trenutaka.”
Sama knjiga je zbunjujuća, poput košmara. Tematika je vrlo aktualna jer svakodnevno ljudi “padaju” na ideju brze zarade uz ulaganje svojeg novca, pa tako ostaju bez ušteđevina i mirovina. Radnja je zbunjujuća i tek na sredini knjige se počinje razabirati sama tema. Likovi su kruti, pasivni i okarakterizirani s nekom distancom. Primijetila sam i poveznicu sa Bernijem Madoffom, te njegovim famoznim sedamnaestim i devetnaestim katovima u Lipstick zgradi.
“Tako neprimjetno prolazimo ovim svijetom.”
Stakleni hotel je tiha, atmosferična priča koja više naglasak stavlja na osjećaj i ton nego na radnju. Iako mi je nedostajalo malo više dinamike, cijenim Mandelin stil pisanja i način na koji povezuje sudbine likova. Nije me u potpunosti osvojila, ali ima svoju težinu i ljepotu – posebno za one koji vole polaganu gradnju i promišljanja o izborima, iluzijama i posljedicama.