Naklada: Mozaik knjiga/2025.
Prevoditelj: Martina Klobučar
Broj stranica: 587
U snijegom okovanom Hesjövallenu pronađene su scene koje lede krv u žilama. Gotovo svi stanovnici sela su okrutno mučeni i ubijeni. Jedan dječak je doživio brzu smrt, jedan bračni par doseljenika je preživio, kao i dementna starica koja se gotovo nasmrt smrznula unutar čitavog košmara zbivanja. Švedska je šokirana ovakvim krvoprolićem, nezapamćenim u njihovoj povijesti. Slučaj preuzima inspektorica Vivi Sundberg.
Sutkinja Birgitta Roslin je poslana na prisilno bolovanje zbog stresa koji joj utječe na organizam. Ni sama ne zna što sa sobom, a tada u novinama vidi članak o ovom okrutnom zločinu. Nešto ju kopka dok ne shvati da je povezana sa jednim ubijenim bračnim parom. Naime, njezina majka je bila udomljena kod njih. Željna doznati više o životu svoje izgubljene obitelji, uplete se u istragu. Istraga je opsežna i komplicirana, a tragove nalaze u dnevniku ispisanom u 19. stoljeću.
“Bila mu je tako blizu da mu je mogla vidjeti od nikotina požutjele prste. Još jedan djelić povijesti, pomislila je. Što me dijeli od onoga svijeta u kojemu sam nekoć živjela? Pušili smo bez prestanka, posvuda, uopće ne razmišljajući da ima onih kojima sav taj dim smeta. No nismo imali mobilne telefone. Nismo uvijek znali gdje se drugi, prijatelji, roditelji nalaze. Mao je pušio, pa smo i mi radili isto. Vodili smo neprestanu borbu tražeći telefonske govornice koje su radile, u kojima utori za kovanice nisu bili blokirani, a telefonski kablovi iščupani. Još uvijek se sjećam priča ljudi kojima smo zavidjeli jer su u Kinu putovali kao članovi raznih izaslanstava. Kina je bila zemlja u kojoj nije bilo zločina.“
19. je stoljeće i braća San, Wu i Guo Si bježe iz svojeg sela u Kini u obalni grad Kanton. Na rubu gladi i žeđi dolaze u grad za kojeg vjeruju da će ih izvući od siromaštva. Wu oboli, razbojnici ga ubiju, a Sana i Guo Sija otimaju i vežu na brodu koji ide u Ameriku. Braća ni ne slute da put pred njima nije put u obećanu zemlju, već put u robovlasništvo.
Razmišljate kakve veze imaju dvije priče iz različitih stoljeća, različitih kontinenata, pa čak i rasa? Kroz cijelu knjigu sam se i ja to pitala, priča je vješto napisana i razrađena, no smeta me to dugo i podrobno opisivanje zbog kojeg sam gubila volju za čitanje.
Inače sam velik fan knjiga Henninga Mankella, čak i onih koje nisu iz serijala o Wallanderu, no ova me nije “kupila”.
“Sjećanje je poput stakla, pomislila je. Osoba koje više nema još uvijek nam je vidljiva, sasvim nam je blizu. No s njom više ne možemo doći u doticaj. Smrt je nijema, zabranjuje razgovor, do-pušta jedino tišinu.”
Henning Mankell poznat je po napetim kriminalističkim romanima, ali Čovjek iz Pekinga za mene je ostavio pomiješane dojmove. Početak priče djeluje obećavajuće – misteriozni masakr u malom švedskom selu odmah privlači pažnju i tjera na čitanje. No kako radnja napreduje, priča postaje sve kompleksnija i razgranatija, prelazi kontinente i povijesna razdoblja, pa se ponekad gubi ona napetost koja bi trebala biti u prvom planu.
Mankell je sklon detaljnom opisivanju, što zna biti odlično kada gradi atmosferu, ali ovdje mi se činilo da je toga bilo previše. Umjesto da me drži prikovanom uz knjigu, često sam se osjećala kao da se radnja nepotrebno razvlači, odlagala sam knjigu sa strane i čitanje rastegnula na tjedan dana. Likovi i njihove sudbine zanimljivi su, no preopširni odlomci usporavali su tijek priče i otežavali koncentraciju.
“Bio je čvrsto, gotovo pobožno, uvjeren da se mrtvi pretvaraju u prah, od kojega zatim nastaju nove zvijezde, ponekad toliko daleke da su bile nevidljive golim očima.”
Na kraju, ostao mi je dojam da je roman mogao biti kraći i fokusiraniji – tada bi do izražaja došla napetost i dramatičnost koju Mankell itekako zna stvoriti. Ovako, iako cijenim autorovu ideju i trud, Čovjek iz Pekinga me ostavio pomalo razočaranu.
Bookworm Maja 