Żanna Słoniowska- Kuća s vitrajem

Naklada: Ljevak/2025.
Prevoditelj: Adrian Cvitanović
Broj stranica: 263

Lavov- fascinantan grad obimne povijesti, sa brojnim umjetnostima skrivenim ispod fasada, sa zgradama sa vitrajevima, sa nemirnim pučanstvom spremnim na borbu za svoje drugove u to nesigurno doba osamdesetih i devedesetih godina.

U jednoj povijesnoj kući sa vitrajem, kojeg umjetnici proučavaju, živi četiri naraštaja žena jedne obitelji. Stroga Prabaka koja često ima ispade i želi da bude jedina koju se sluša. Ada, baka, liječnica koju je bolest u vrlo mladoj dobi natjerala da napusti posao, a zatim čitavog života želi slikati portrete, no nekako ne uspijeva u tome pa postaje ta koja brine za obitelj u praktičnom smislu. Marijana, operna pjevačica koja ima malu kćer koja joj i nije previše bitna. Marijana je borkinja za slobodu i Ukrajinu, a koja biva ubijena na jednom nastupu. Iza sebe ostavlja kćer koju uspomene i povijest njezine obitelji, tuđa očekivanja i želje opsjedaju poput demona i prate ju kroz život.

“Puno kasnije doznala sam da ne skriva svaka zgrada u svojoj unutrašnjosti vitraj, a ako ga i skriva, onda je uvelike manji. Naš je zauzimao cijelo stubište. Poput zavjese dijelio je ono što je bila unutrašnjost zgrade od dvorišta, prostirao se kroz sve katove odozgor prema dolje, a možda i obrnuto – odozdo prema gore.”

Ta zajednica je neobična, glasna, gorljiva i kruta. Vjeruju da je sloboda društva i Ukrajine veća od inertnih pojava poput obitelji.
Lavov je u tim godinama doživljavao previranja u društvu i vlasti, te je tako iznjedrio mnoge junake. Što samoprozvane, što stvarne.

“…čak i dok mu je izmicala, a on nije znao kako bi nazvao tu blagu koprenu prisutnosti koja se u skladu s njezinim poticajem ispriječila između njih poput stakla. Bili su zajedno i nisu, voljela ga je i nije, napravila bi jedan korak prema njemu, a potom dva unatrag.”

Ovo je priča o snažnim ženama iz jedne obitelji, a koje su imale posve različite afinitete u životu. Ipak, odluka jedne obično je utjecala na sve ostale. Na pogreškama se rijetko učilo. Za izgovaranje tople riječi nije bilo daha, za zagrljaj još i manje. Poštivale su se osobine poput snage i glasnih govora. Oni drugačiji nisu pronašli svoje mjesto u društvu koje je težilo boljitku i slobodi.

“Zemlja, voda, nebo – prizor se tematski razvija odozdo prema gore. Nedostaje najniži dio – podzemlje, ne znamo što se s njim dogodilo. Taj je vitraj alegorija životnog uspo-na. Prati svakog tko se uspinje ili silazi niz vijugave stube.”

Ljubav bi trebala biti univerzalna pojava, no često nije. Njezini kraci obuhvaćaju mlada, ali i ona starija srca. Njezina snaga nije često dovoljna da bi bila uzvraćena.

Ova knjiga je pisana nevjerojatno poetskim stilom, a snaga vitraja, njegovi temelji koji drže zgradu na okupu, vrijede više od ičega. Vitraj ljubavi, obitelji, slobode, boli i tuge. Vitraj koji ne puca pod težinom svega toga. On sjaji i boji unutrašnjost zgrade sunčevim zrakama koje ga probijaju i usmjeravaju točno ondje gdje treba.
Dirljiva i snažna knjiga koja prodire u samu bit čitatelja.
Preporuka!