Federica Manzon- Alma

Naklada: Mozaik knjiga/2025.
Prevoditelj: Barbara Šarić
Broj stranica: 269

Alma dobiva poziv da dođe u rodni Trst kako bi preuzela nasljedstvo koje joj je ostavio otac. Njezin povratak za sobom vuče uspomene. Uspomene toliko teške da se Almina leđa lome pod njima. Kao da je bačena u vrtlog prošlih vremena, loših iskustava, nelagode i žaljenja.

Alma je bila dijete majke Talijanke čiji korijeni se vuku iz Beča, vlastelinski, imućni i snažni, te oca cigana koji je radio za Josipa Broza Tita. Njezini djed i baka s majčine strane prezirali su taj brak, prezirali su majku jer je nesposobna održavati kućanstvo uredno, dijete sito i u lijepoj, dostojnoj odjeći. Alma je uživala u trenucima s njima. No još više uživala je u izletima sa ocem, izletima na Istok. U tajnosti.

“U životu možeš uživati sve slobode koje želiš, no nemaš li slobodu reći i napisati što misliš, znači da se sprema nešto gadno.”

Njezin otac ju je vodio na neimenovane Maršalove otoke, za koje znamo da su Brijuni. Tamo je susretala mnoge ličnosti, pa i samog Titu, a svjedočila je i sastancima koji su zapravo bili od povijesnog značenja. Njezin otac nikada nije predugo ostajao kod kuće, a jednom prilikom za vrijeme svojeg izbivanja, doveo je sa sobom dječaka Vilija iz Beograda. Dječak je to o kojem Alma cijelog života nije doznala ništa doli činjenice da je svjedočio nečem lošem i da ga zbog toga njezin otac toliko obožava.

“Geografija nas prikiva uz karakter, unaprijed definira tko smo i dojam koji ćemo ostavljati na druge.”

Almina sjećanja razlomljena su poput stakla, a ona ih pokušava složiti u mozaik smislenosti. Njezino djetinjstvo je bilo neobično, a potreba za blizinom mora nadjačala ju je u svakom segmentu, bljeskanje odraza sunca u vodi teleportira ju u one bezbrižne ljetne trenutke u Topolinu kada su skakali u more bez ijedne brige. Alma bježi od sastanka s Vilijem, ali bježi u uspomene. U bezbrižnost i nostalgiju.

Predivna knjiga u kojoj se sudaraju povijest i sadašnjost, u kojoj se sudaraju generacije obitelji, te ruševine jedne države koja je nekoć bila svjetska sila. Vrlo artikulirano i realno napisano, uz vrlo lijepe opise Trsta, čak toliko privlačne da razmišljam o posjetu istome. Ta njezina tuga za minulim vremenima očitava se i u opisivanju ulica i pročelja zgrada. Netrepeljivost prema ljudima iz svoje prošlosti sakriva u pokušaju bijega od njih u uspomene na neka toplija sjećanja i vremena.

“Prošlost je poput kamena koji ti je zavezan za gležanj. Što je kamen teži ili što više kamenja imaš oko noge, teže ćeš otplivati daleko. A ljudi se boje onih koji plivaju daleko.”

Knjiga je ovo koju nećete pročitati u jednom danu usprkos manjem broju stranica. Zapravo možete, ali tada ne doživljavate istu onako kako autorica to zamišlja. Ona vas lagano vodi u šetnju Trstom, u šetnju djetinjstvom jedne povlaštene djevojčice koja je u potpunosti izgubila smjer u svojem životu.
Alma je priča o ženi čiji korijeni sežu duboko unutar Balkana, Italije i Austrije. Priča o raspadu jedne države koju tek čeka rat, o mržnji i osjećaju nepripadnosti. Ovo je priča o životu, moru, ljepotama Jadrana i tajnama koje su zauvijek ostale neizgovorene i sakrivene.