Naklada: Ljevak/2025.
Prevoditelj: Munib Delalić
Broj stranica: 365
Lars Hertervig živi i studira u Düseldorfu. Zaljubljen je u petnaestogodnišnju Helene, a njegov talent je već priznat zbog toga što su mu otkupljene dvije slike pejzaža. No Hertervig nije dobro. Njegov overthinking se na početku čini kao i kod svakoga drugoga, no kako listate stranice dobivate uvid u teško mentalno stanje ovog slikara. Uz bjesomučno ponavljanje i grozničave misli čini vam se da ste ušli u samu srž paranoje. On, unatoč tome što ga Helenin stric otjera, i dalje vjeruje da ga njegova “djevojka” zove.
Drugi slikari ga ismijavaju, a on im u svojem bunilu govori da ne znaju slikati, iako se istovremeno boji učiteljeve ocjene na svoju novu sliku. I o tome previše razmišlja. Nekoliko sati njegovih misli, u njegovom životu, ispunilo je polovicu ove knjige. Njegovi unutarnji monolozi i halucinacije se okreću prema van i postaje opsjednut. Vide se očiti znaci napretka psihičke bolesti koja mu je dijagnosticirana. A to bi bila melankolija i demencija. Danas bi dijagnoza glasila shizofrenija.
“Ne smiješ tako, biti samo u svome svijetu.”
U drugom dijelu se nalazi u ludnici u Gaustadu i zabranjeno mu je slikanje. Opet grozničavo ponavlja, kao mantru, činjenicu o slikanju, o galebovima, o podijeljenim osjećajima prema Helene. U svojoj glavi je uvjetovao da ako ne može slikati, može masturbirati, iako mu je liječnik to strogo zabranio. Hertervig je izgubio dodir sa stvarnošću zbog onoga što je u njegovom umu.
“U meni si. Čeznem za tobom. Eto me. Sav sam u čežnji za tobom. I ti me čekaš, sad ću ti doći. Vidjet ću te. Čut ću ti glas. Govoriš tako mirno, i glas tvoj ispunjava moje grudi. Ispunjavaš me, kao što svjetlo ispunjava svoj dan. Bez tebe sam mrak. Čeznem za tobom.”
Ovo je knjiga za koju mogu napisati WOW! Znači jako zanimljiva, laka za čitati zbog ponavljanja, ali teška zbog stanja uma glavnog lika. Njegova mentalna bolest ga je učinila jednim od najvećih norveških slikara, ali ga je i uništila kao osobu. Životario je zbog nemogućnosti da upravlja novcem ili samim sobom, a povremeno je gubio dodir sa stvarnošću u tolikoj mjeri da je glasno razgovarao sa ljudima koji su halucinacija. Njegova ljubav prema Helene i gubitak iste, stvorila mu je ogroman korak u bunilo koje ga je zahvatilo.
“Ležim u šestome krevetu, lud sam, i nikad više neću ozdraviti, nikad više, i više nikad neću slikati, više nikad, to znam. Nikad mi više neće biti dopušteno slikati. Nikad neću ozdraviti.”
Usporedno sa čitanjem knjige, guglala sam i Larsa Herterviga samoga jer me zaista zanimalo sve o njemu. Njegova životna priča je nevjerojatna, a Jon Fosse je ovom knjigom prenio samo djelić teškog psihičkog stanja slavnog slikara. Vrlo uvjerljivo napisana, knjiga zaslužuje da ju se pročita jer je pravi primjer zašto je autor dobio Novelovu nagradu za književnost. Treba imati sposobnosti i umijeća da se nešto ovakvo stvori. Tama u vidu bijele i crne odjeće koja proganja Larsa je fascinantan pokazatelj dubine ludila koje proganja slikara.
Ovo je duboko, tiho putovanje u unutarnji svijet umjetnika koji se lomi između stvaranja i vlastite tame. Fosse piše minimalistički, gotovo hipnotički, pa se čitatelj lako izgubi u osjećajima, mislima i tišini njegovih likova. Ovo je knjiga koja se čita brzo, ali nimalo lako — ona se osjeća. Melankolična, ali prelijepa na svoj poseban, fosseovski način.
Bookworm Maja 