Naklada: Ljevak/2025.
Prevoditelj: Maja Zorica
Broj stranica: 471
U talijanskom samostanu, na smrtnoj postelji Michelangelo Vitalino pripovijeda priču o svojem životu i nedovršenom kipu “nad kojim bdije”, a koji uznemiruje svakoga tko ga vidi. On, čiji život je prožet težinom sjećanja koja ga pritišće poput najtežeg mramora iz Carrare.
Mimo kao dječak seli nakon rata iz Francuske u Italiju, u Pietra d’Albu kod ujaka Alberta koji mu nije zapravo ujak. Majka ga šalje da završi naukovanje za kipara. Pod Albertovim udarcima Mimo se ne slama i ne sklanja se od njih. Ujak je zlo i agresivno biće, alkoholičar koji ne želi odati priznanje mladom Mimu koji je bolji kipar od učitelja samoga. Mimo život i snagu pronalazi u prijateljima blizancima Alinejom i Emanueleom, te jednim divnim, gotovo mitskim bićem, mladom plemkinjom Violom Orsini.
“Možda zato što sam bio mlad, dani su mi bili lijepi. Tek danas uvidam što ljepota dana duguje predskazanju noći.”
Njihovi podvizi i izumi su ispred svojeg vremena, njihovo prijateljstvo, a posebno prijateljstvo Mime i Viole je poput prave i iskrene ljubavi, kao da su i njih dvoje sami blizanci, gotovo i da jesu. Oni su “kozmički blizanci”. Svoje prijateljstvo drže u tajnosti i žive za trenutke izležavanja na groblju, maštanja, za trenutke gradnje krila kojima će poletjeti. U deblu starog drva gdje ostavljaju pisma i knjige skriva se tajna skulpture čija tajna je na rubu da nestane desetljećima kasnije bez razotkrivanja, zbog starca koji umire, a redovnici su se razbježali jer taj starac još uvijek “nad njom bdije”.
“I ja sam nekoć mislio da imam dara. Shvatio sam otada da ne možemo imati dar. Dar se ne posjeduje. To je oblak pare zbog kojeg život provedeš pokušavajući ga zadržati. A da bi nešto zadržao, trebaju ti obje ruke.”
Predivna ispovijest o jednom životu, nimalo običnom, nimalo lakom, ali prepunom ljubavi, prijateljstva i ljepote. Mimo se čini kao uporan, ali običan mladić. No on je puno više od toga. Njegova snaga nadrasta sve nedaće, njegova ljubav ruši sve društvene granice. Njegove misli toliko su glasne, a riječi neizrečene. Život u sjeni rata steže srce.
Sviđa mi se i razumljiv i jednostavan pojmovnik na kraju knjige koji je lako iščitati.
“Bez daha i s kraja perona, vidio sam kako nestaje jedan dio moje mladosti povlačeći za sobom dugačku zmiju čađe.”
Ovo je knjiga koja me ostavila baš onako nježno zamišljenu, kao što to čine one tihe, ali duboko snažne priče. Autor piše s tolikom osjećajnošću da imate dojam kao da hodate uz njegove likove, slušate njihove tišine i osjećate njihove neizgovorene misli. Ovo je roman koji se ne čita – nego upija.
Topla, melankolična i predivno ljudska knjiga koju od srca preporučujem svima koji vole priče što vas polako, ali sigurno uvuku u svoj svijet i ostave trag dugo nakon čitanja.
Bookworm Maja 