Sarah Leipciger- Mjesečeva cesta

Naklada: Znanje/2025.
Prevoditelj: Maja Klarić
Broj stranica: 320

Nestanak djeteta je najgora stvar koja se može dogoditi roditelju. Upravo to se dogodilo bivšem bračnom paru Kathleen i Yannicku čija kćer Una je nestala bez traga u velikoj Kanadi.
Dvadesetak godina kasnije, svih tih godina kada njih dvoje nisu međusobno razgovarali, svih tih godina kada je Kathleen tražila kćer i obilježavala godišnjice nestanka. Svih tih godina Yannick je pokušao nastaviti sa životom i dobio još djece. Iako Kathleen to ne zna, on nikada nije prestao tražiti Unu.

Kathleen silno zamjera bivšem suprugu. Popis zamjerki je ogroman. No kada joj se Yannick javi nakon desetljeća tišine, doznaju da je moguće da su na drugom kraju države pronađene Unine kosti. Yannick se želi pomiriti i nagovara bivšu suprugu da se automobilom upute na višednevno putovanje. Iako nevoljko, Kathleen pristaje i kreće njihova tužna avantura u kojoj se ponovno zbližavaju.

“Ponekad svijet doima kao da je načinjen od stakla. Staklo je tanko i sadrži mjehuriće zraka. Premreženo je pukotinama debljine vlasi. Krhko je. To je pitanje održavanja.”

Una je bila djevojka koja se svojeglavo upuštala u stvari koje njezini roditelji nisu odobravali. Majka ju je većinu vremena kritizirala, a otac je bio posvećen sinovima iz drugog braka. Osjećala se izgubljeno i usaljeno i tražila je izlaz u bijegu. Posljednji put je viđena na snimkama na gatu gdje se neobično ponašala. Od toga dana nestaje bez traga, a potraga za njom, iako isprve opsežna i odlično organizirana, s vremenom je polako ugašena. Jedino njezini roditelji ne odustaju od kćeri. Njihova bol se ne gasi.

“Bol je bila bez glasa.”

Ovo je vrlo tužna i lijepa knjiga o putevima kojima nitko ne želi kročiti. Vjerujem da se mnogo ljudi susrelo sa ovakvim besmislom, kada ne znaju gdje se nalaze njihovi bližnji, ne znaju ni jesu li živi ili mrtvi, nemaju tijelo koje će pokopati, samo strepe u neznanju i kontinuiranom ciklusu predbacivanja i promišljanja što su mogli napraviti bolje. Okrivljavanje drugih s vremenom postaje samookrovljavanje. Očaj s vremenom postaje tuga. Neizvjesnost postaje dubok ponor u kojem je nemoguće pronaći dno. I dok padaju u taj ponor, ljudi gube sebe, druge oko sebe, gube dodir sa stvarnošću i naizgled su silno sebični. No sve što oni žele je završetak priče.

“Ako o nečem previše razmišljate, izgubi značenje.”

Mjesečeva cesta je tiha, emotivna i duboko humana priča koja spaja tri života u jednu nježnu cjelinu. Leipciger piše polako, ali precizno – bez viška, bez naglih udaraca, samo s onom finom tugom koja ti se uvuče pod kožu.
Nije to roman zbog kojeg ćete trčati kroz stranice, nego onaj koji vam ostane u mislima još dugo. Poetičan, melankoličan i prelijep na onaj nenametljiv način. Trebalo mi je duže da ga pročitam jer tu količinu tuge moje srce je teško podnijelo.