Naklada: Oceanmore/2025.
Prevoditelj: Antonija Radić
Broj stranica: 285
Majka Amalia Spada, žena je koja živi u Val d’Agria, na Jugu u svojevrsnoj komuni. Ona je žena čije izborane ruke pružaju utočište brojnim bjeguncima, djevojkama bez obitelji, ili pak onima na koje su obitelji zaboravile. Vrijeme je političkih i ratnih previranja sredinim devetnaestog stoljeća. Nemir u njihovu malu zajednicu unose muškarci kojima je cilj uništiti postojeće i izgraditi Tvornicu. Amalija se nikada ne predaje bez borbe, a njezina hrabrost i strahopoštovanje koje izaziva u drugima vrijedno je divljenja. Njezine djevojke su slobodoumne i drugačije. Izvan svih normi ponašanja. Italija je pred ratom.
Ada je mlada novinarka koja je odgojena u nekonvencionalnoj obitelji, a u tim danima sredine dvadesetog stoljeća poslana je na Jug Italije kao prevoditeljica za Amerikance. Ona je vječito skeptična i pokušava se prilagoditi, no nikada ne osjeti pravu pripadnost bilo gdje. O sebi nema visoko mišljenje i često u tajnosti radi postupke zbog kojih bi ju društvo osuđivalo. Na tom svojem putovanju spoznaje duboku povezanost ljubavi, života, smrti i ponovnog rođenja, a sve kulminira na Jugu.
“Ponekad razmišlja kako će, kad je budu pokapali i kad joj svaki djelić tijela bude drven i smežuran, ruke ostati mlade: ne na prsima, sklopljene u molitvi, nego na trbuhu, da zadrže bol.”
Treći dio ove knjige je sa radnjom u 2051. godini. Pustu dolinu Val d’Agria potresaju umjetni potresi i sada se tu nalazi svemirski centar. To povijesno mjesto slobode i ljubavi postaje prostor namijenjen budućnosti i nepoznatom. Basilicata postaje baza za kolonizaciju Mjeseca. Žena imena A je jedna od zaposlenika u bazi. I ona osjeća- osjeća moć povijesti u tlu kojim su hodali naraštaji moćnih žena. I sama je iskušala ljubav koja ju je povrijedila i shvaća da se njezina snaga nalazi u njezinim kostima koje dodiruju mjesečevo tlo Basiliate.
“Možda se zaljubila. Zašto uvijek moramo pretpostaviti da se survala niz oguline, a nikad ni ne pomislimo da se zaljubila?”
Ovo je prilično neobična knjiga koju, moram priznati, nisam mogla pročitati u jednom mahu. Pokušala sam, ali mi nije išlo. Kočio me taj kontrast između stoljeća koji nisam uspijevala nadvladati. Knjiga je vrlo kompleksna i kao takva nema određenu radnju, sve se bazira na tri lika u tri stoljeća- tri lika koja na istom mjestu traže smisao i snagu. Knjiga ima jasnu granicu i kronološki se bavi ženama o kojima je riječ, napisana je poetičnim stilom, ali u posljednjem dijelu se vidi ta nota modernog i konkretno direktnog pisanja.
“Djevojke iz moje okoline oslanjale su se na ranjivost koju, po mom mišljenju, ja sebi nisam mogla priuštiti: lijepa i krhka djevojka je stereotip, ružnjikava i krhka je vic.”
Missitalia je snažna i osobna knjiga o potrazi za identitetom i pripadanjem. Durastanti piše iskreno i nenametljivo, spajajući obiteljsku priču s osjećajem stalne rastrganosti između jezika, zemlje i sebe same. Zaključak ne donosi odgovore, ali ostavlja razumijevanje da je nesigurnost dio odrastanja i samospoznaje. To je knjiga koja se ne čita brzo i lako, ali ostaje u mislima dugo nakon čitanja.
Bookworm Maja 