Naklada: Mozaik knjiga/2025.
Prevoditelj: Martina Klobučar
Broj stranica: 481
Knjiga započinje kratkim poglavljem o Jonestownu i čovjeku koji je za dlaku izbjegao smrt u slučaju masovnog samoubojstva i ubojstva u divljini Južne Amerike gdje je Jim Jones imao vlastitu crkvu nazvanu Hram naroda. Nakon što je propovjednik bio praćen od strane američke vlade, a njegovi sljedbenici u strahu od njega su šutjeli, potencirao je da počine samoubojstvo otrovom, dok su oni koji nisu umrli bili upucani. Tek par ljudi je preživjelo. Među njima i taj neimenovani muškarac čija žena i dijete su bili žrtve Jima Jonesa.
Linda Wallander je mlada policajka koja čeka zaposlenje u ystadskoj policiji. Njezin otac je poznati policajac Kurt Wallander čije istrage su uvrštene čak i u knjige na Akademiji. Ona je preslika svojeg oca- tvrdoglava, nagla i sa odličnim instinktom.
Kada joj prijateljica Anna nestane bez traga, jedino Linda je uznemirena. Čak ni Kurt ne pridaje veliku pažnju nestanku. No Linda ne odustaje.
Da bi ju uveo u policijski posao, Kurt vodi Lindu na jezivo mjesto zločina gdje netko zapaljuje žive životinje. Kada dobije poziv da je nestala neobična žena koja se bavi kartografiranjem neoznačenih staza, ni ne slute da su svi slučajevi zapaljivanja, nestanka dvije žene i Jonestown povezani.
“Istina o čovjeku može se prepoznati njuhom jednako jasno kao i očima ili sluhom.”
Volim Henninga. Ni sama ne znam koliko njegovih knjiga sam pročitala. Njegova sposobnost da fikciju pretvori u stvarnost je u ovoj knjizi još i više prisutna jer stvaran zločin uklapa u kriminalistički roman koji ledi krv u žilama. Baš poput mraza. Kurt i Linda su otac i kći koji su karakterno toliko slični da se povremeno čude sami sebi, no Linda posjeduje tu neku žensku istančanost koju Kurt nikada nije savladao, a to mu niti nije cilj.
“Koračamo putevima svojih roditelja i predaka. Na licima nam se tijekom života ukazuju svi naši predci. Ako kao dijete nalikuješ majci, s vremenom ćeš, kad ostariš, završiti s očevim licem. Kad ne prepoznaješ vlastito lice, u njemu se zapravo zrcale davno zaboravljeni predci.”
Prije mraza je uznemirujući krimić koji ne počiva na snažnoj akciji nego na osjećaju prijetnje koja se polako uvlači pod kožu. U završnici Mankell ne nudi laka rješenja već otvara prostor za razmišljanje o fanatizmu strahu i ljudskoj ranjivosti. Zlo se ne pojavljuje kao nešto spektakularno već kao hladna ideja koja se može razviti gotovo neprimjetno. Upravo zato knjiga ostavlja težak dojam i dugo nakon čitanja podsjećajući koliko se svijet može promijeniti prije nego što uopće shvatimo da dolazi mraz.
Bookworm Maja 