Naklada: Iris Illyrica/2025.
Prevoditelj: Boris Dumančić
Broj stranica: 166
Teresa istražuje o književnosti, a posebno se divi Pablu Corbalánu, autoru i političkom izgnaniku iz Italike. Kada dozna da Pablo stiže u Španjolsku, odluči učiniti sve što je u njezinoj moći kako bi mu se približila. Pritom laže i traži način da dobije intervju. Pablo joj odlučuje dati intervju, no svaka njegova riječ pomno je osmišljena i ne daje nikakve konkretne odgovore. Teresa dobiva i poziv u njegovu sobu gdje ga čak i snima.
Vijest o njegovoj smrti ju pogodi poput groma iz vedra neba. Ona je bila među posljednjima koji su ga vidjeli živoga i zbog toga ju istražitelji ispituju. Teresa ne odustaje od Corbalána i njegovog nasljeđa, te zahvaljujući svojoj snalažljivosti i upornosti dobiva put u Italiku. No Teresa ni ne shvaća da ulazi u ratom i nemirima pogođeno područje. Kako svakim danom njezino oduševljenje jenjava, tako se pojavljuju strah za vlastiti život i odgovori na pitanja koja nisu ni postavljena.
“Nijedna diktatura, koliko god čudovišna bila, nije vrijedna dodatnih žrtava. Dovoljne su one koje su zbog nje već pale.”
Antonio Gallego je bio politički zatvorenik i pisac čiji rukopis je ukrao i objavio Corbalán. Kada napokon izađe iz zatvora, Antonio shvaća da mu Corbalán nije ukrao samo rukopis, već i posao i ženu koju je volio. I dok sam Pablo napreduje u životu, Gallego se čini kao da stoji na mjestu i gubi sebe i svoj život. Corbalán mu postaje najveći neprijatelj, no zbog vlastite nesposobnosti da se obrani i zauzme za sebe, Gallego je još dugo žrtva. Sve dok ne postane netko drugi.
“Nepomično sam te čekala na istom mjestu barem dva mjeseca jer iz prvih su vlakova izlazili putnici u ljetnoj odjeći, a iz zadnjih putnici u debelim kaputima koji su gunđali zbog hladnoće.”
Za vrijeme političkih i društvenih previranja u latinoameričkim državama, ljudi su vlastiti život stavljali na kocku svakodnevno i to sa bezazlenim sitnicama. Igra sa istinom, laži, podmetanja, ugnjetavanje, manipulacija ljudima koliko i sjećanjima, samo su dio onoga kroz što je tada stanovništvo prolazilo.
Zainmljiva mi je paralela sa trenutnim stanjem u svijetu, posebice u SAD-u gdje se sloboda govora pretvorila u lov na vještice, a “nepodobne” se ubija uz blagoslov državnog vrha.
“Žuri se u neku drugu noć, u svoju noć u Trebujaru, u noć na selu i šikari, mračnu kao vučja jazbina, tmasto crnu koju nijedno neonsko svjetlo našminkati ne može i o kojoj nitko rekao ne bi da joj je ona iskrica na grudima zapravo odsjaj rubina.”
Roman je pisan poput kompleksne slagalice s više glasova, perspektiva i načina pripovijedanja. Autorica briše granicu između sebe, pripovjedača i likova.
Sama knjiga je pisana predivno, no pomalo distancirano. Likovi su dvolični i njihovi postupci izazivaju osjećaj nelagode u čitatelju. Psihološka napetost se razgrađuje do vrhunca kada sve tajne postanu vidljive. Neugodne. Grube. Užasne.
Ovo je roman koji nije lagano štivo, ali je izuzetno zanimljivo za one koji uživaju u slojevitim pričama, nepouzdanim pripovjedačima i temama identiteta i istine. Carme Riera pokazuje da zrcala nikada ne odražavaju samo jedno lice– a ova knjiga to dokazuje na inteligentan i uznemirujuće elokventan način.
Bookworm Maja 