(i istina)
Naklada: Profil/2025.
Prevoditelj: Krešimir Sučević Međeral
Broj stranica: 261
Prvo o ovoj knjizi- ovo su memoari, autobiografski, ali memoari Markusa Zusaka o simbiotičkom životu sa tri psa udomljena iz skloništa. Sva tri su posebna na svoj način, sva tri su divlja hrpa krzna i bijesa, sva tri su lopte ljubavi koje su toj obitelji pružale sreću, ljubav, brigu i najzad tugu. Negdje oko sredine knjige naiđete na pravo blago- brojne fotografije pasa, članova obitelji i možete vidjeti tu čistu ljubav. Iza ovako lijepih korica postoje priče koje će vam slomiti srce. I to morate znati prije čitanja. Jer ja sam ispustila more suza čitajući ovu knjigu.
Markus piše o psu Reubenu koji je bio nekarakteristično lijep, sa stavom poglavice i sa prirođenom ljubavi prema Markusovoj kćeri Kitty. Pas koji je izazivao srdžbe taman toliko koliko je potrebno da bi se kasnije iskupio sa ljubavi.
Tu je i Archer, pas kojeg su prozvali supermodelom zbog njegove vitke građe. Koliko je Reuben bio poglavica, toliko je Archer bio njegov vjerni sljedbenik. Markus nam uz pomoć bezbroj onomatopeja dočarava taj imaginarni razgovor između pasa (što ja stalno radim).
I tu je Frosty, pas koji je dobio tek nekoliko desetaka stranica, ali je zarobio srca Zusakovih nakon tuge koja je ostala zbog gubitka kućnih ljubimaca (tu spadaju i dva neobična mačka Bijoux i Brutus). Pas koji ih i danas uveseljava, ljuti i pruža im ljubav i nježnost.
“Ali znate kako to biva na kraju je uvijek isto. Iskra postane svjetlost, svjetlost postane plamen. Plamen postane pakao.”
Na kraju knjige Zusak nas ne ostavlja s klasičnim osjećajem zatvorenog kruga, nego s tihom, životnom istinom: ljubav prema psima je sirova, intenzivna i ne dolazi s jamstvom. Ona je kaotična, ponekad iscrpljujuća, često bolna – ali uvijek vrijedna. Reuben, Archer i Frosty nisu savršeni kućni ljubimci; oni su nepredvidivi, divlji i zahtjevni, baš kao i emocije koje donose u Zusakov dom. Upravo u toj nesavršenosti leži srce knjige. I to me se dojmilo jer imam i ja jednog “divljeg” psa koji laje neprestano, ali nas voli bezuvjetno i neograničeno. Također imam starijeg psa koji u svojim artritičnim koljenima nosi čitavu muku svijeta, ali kada me gleda sa svojim poluslijepim očima, vidim samo iskrenu ljubav i mir. Oba moja psa su također udomljena i znam kakva je to iskrena i bezuvjetna ljubav psa koji je dugo čekao nekog svojega.
“Za mene, naposljetku, smrt je i dalje smrt, ubojstvo i dalje ubojstvo. Većina ljudi ima savjest, uključujući i mene, ali smo i dijelom svijeta u kojem se životinje uzgajaju i ubijaju; licemjerni smo što nam je u ovakvim trenucima žao. Računa li se samo kada tomu svjedočimo? Računa li se samo kada to nije naša zamisao?”
Zaključak ove autobiografske priče nije patetičan ni uljepšan. Zusak otvoreno priznaje strah, gubitak i krivnju, ali i zahvalnost što je uopće imao priliku voljeti tako snažno. Psi dolaze i odlaze, ostavljaju tragove po namještaju, po živcima, a najviše po srcu. I kad odu, ostaje praznina, ali i svijest da je život s njima bio puniji, glasniji i stvarniji. Upravo to čekam sa starijim psom- bol zbog odlaska. Već sada boli.
“Zatvorio sam vrata za sobom. Ponekad, barem na neko vrijeme, sve što možete jest pustiti. Praviti se da se nikad nije dogodilo.”
Tri divlja psa ne govori samo o psima, nego o prihvaćanju prolaznosti i hrabrosti da se ponovno vežeš, iako znaš kako to može završiti. To je knjiga koja boli na tih način, ali i grije. Ne nudi utjehu u obliku sretnog završetka, nego u iskrenosti – a ponekad je upravo to ono što nam najviše treba.
Ako ste ikad voljeli psa, ova knjiga će vas slomiti… i onda vas nježno zagrliti.
“I naposljetku, pravilo za život. Dajte sve od sebe, ali nikad se ne osvrćite.”
Bookworm Maja 