Naklada: Split, 2025.
Broj stranica: 512
Svijet je prepun ljudi koji svaki zasebno imaju neku svoju priču, svoj put, a kada se susretne nekolicina avanturističkih duša, to postaje pravo prijateljstvo i ljubav. I upravo to se dogodilo u našem divnom Splitu, na divnom Jadranu čiji šum valova poziva na pustolovinu i sanjarenje.
Laura je vlasnica hostela, slikarica prilično opuštenog pogleda na život, no vrlo odgovorna što se tiče posla. U svoj hostel prima mlade putnike, a rado daje i priliku za volontiranje, pa tako upoznaje i Argentinku Karmen koja se odlučuje na put na Jadran zbog finog mesa i vina, te zbog mogućih novih životnih iskustava. Ona je spisateljica i Europa joj pruža nepresušnu inspiraciju.
Marko je također Laurin zaposlenik, glazbenik koji uživa u planinama, moru, a najviše u druženju sa svojim psom Nerijem.
Nick dolazi iz Australije, i nakon proputovanja Europom završava u Splitu gdje pronalazi sve ono za što nije ni znao da traži.
James je čovjek koji na svijet gleda kroz leću fotoaparata, a nakon silnih putovanja u divljinu završava, ni manje ni više, nego u divnom Splitu gdje sunce svojim žarom obasjava snove, a more poziva da se svaki dan iskoristi.
“Ljudi su mi u životu nanijeli toliko boli i problema da nije ni čudo što tako razmišljam o svom psu. I doista to mislim – on je moja neizmjerna ljubav, moje sunce i moj šećer. Ne znam što bih bez njega. Ponekad je on jedini u kojem nalazim utjehu, prijeko potrebno smirenje. Moj Nero. Moja sreća.”
Upoznajemo priču koja se razvija polako i vrlo intimno, s naglaskom na unutarnji svijet glavnih likova i njihovih emocije. Ton je topao i neposredan, gotovo ispovjedan, što čitatelja brzo uvlači u priču i jasno daje do znanja da je fokus na osobnom putovanju, a ne na radnji punoj obrata.
“S obzirom na to koliko sam razočaran u ljude, iznenađuje činjenica da ipak radim s njima.”
Usudi se sanjati završava onako kako je i započela – emotivno, otvorena srca i s jasnom porukom da su snovi nešto što ne smijemo napustiti, čak ni onda kad nam se čine preveliki, predaleki ili kao da nisu za nas. Kroz završne stranice autorica potvrđuje ono što je cijelim romanom gradila- put prema sebi je često trnovit, ali nužan, i hrabrost se ne mjeri odsutnošću straha, nego spremnošću da se unatoč njemu krenemo dalje.
“Voljela sam ići u knjižare. Privlačio me miris papira, urednost, bogatstvo znanja i mašte koje se smiješilo s polica. Jednom sam se, još kao petogodišnjakinja, izgubila u knjižnici.”
Ipak, dojam završetka povremeno je ublažen stilom koji ostaje vrlo jednostavan i sklon opširnim opisima emocija i situacija koje bi ponekad snažnije djelovale da su suptilnije naznačene. To pripovijedanje može djelovati pomalo razvučeno, ali istovremeno jasno pokazuje autoričinu namjeru da poruka bude shvaćena bez skrivenih detalja.
“Život je nekad toliko nepredvidiv i nepošten. Znao sam to jako dobro, ali lakše sam podnosio da je takav prema meni nego prema ljudima do kojih mi je bilo stalo.”
U konačnici, Usudi se sanjati nije roman koji traži književnu sofisticiranost, već onaj koji želi dotaknuti srce. Ostavlja čitatelja s blagim osmijehom, osjećajem ohrabrenja i tihim podsjetnikom da snovi možda ne dolaze lako, ali su uvijek vrijedni rizika.
Bookworm Maja 