blog · Nekategorizirano

Ovo sam ja!

Kako uskoro moja Facebook stranica slavi prvi rođendan, tako sam ja odlučila napisati koji redak o mojim počecima.

Kroz školovanje nisam bila neki veliki čitatelj, što zbog nerazumljivih lektira i forsiranja istih, što zbog svojeg tinejdžerskog bunta. Ipak, došla sam u neko razdoblje nakon mature kada sam postala zainteresirana. S obzirom da smo bili prilično siromašna obitelj, u selu bez blizine javne knjižnice, ovisila sam o knjigama kojih sam se dočepala ovim ili onim putem. Taman je Jutarnji list krenuo izdavati klasike i, nakon što sam odradila turu čišćenja radiona u okolici kako bih namaknula koju kunu, stajala sam ujutro pred trgovinom čekajući da se otvori i da ugrabim knjigu. I uspjela sam! Bila je to knjiga Hladnokrvno ubojstvo Trumana Capotea.

Knjigu sam kroz godine pročitala 20-ak puta. Zaljubila sam se u knjige. U pretraživanju tavana pronašla sam knjigu Bez krivnje krivi Janka Matka. Još jedna knjiga koja mi je okupirala misli, još jedna nebrojeno puta pročitana.

Nakon što sam konačno, u jeku najgore krize, pronašla posao, knjige su pale u drugi plan. Sve sam htjela vidjeti, osjetiti i imati.

Nekoliko godina kasnije susrela sam se prvi puta sa aksioznošću. Imala sam spontani pobačaj i počela sam se gubiti. No, moji bližnji su mi počeli nositi knjige. Bile su to chic-lit knjige autorica Jennifer Crusie, Paige Toon i slično. I to me uveseljavalo u najgorim danima. Desilo se potom razdoblje od par godina kada sam tek povremeno čitala zbog obveza.

A nakon svega toga i borbe da konačno uspijem imati dijete, ušla sam u neko nadrealno stanje koje bih danas najbolje okarakterizirala jednim pojmom- postporođajna depresija, osjećaj manje vrijednosti. A potom i gorka spoznaja da gubim sluh. Sve što sam do tada bila i sve što sam do tada voljela je nestalo. Ostala je ljuštura. Od osobe koja se neprestano smijala postala sam osoba koja se tjera na osmijeh i nosi ga kao masku, a iza maske samo loše misli.

Dugo vremena sam se s time borila i opet, jednog dana pojavio se moj suprug sa vrećicom u rukama; “Kupio sam ti nešto, nešto da ti bude bolje.”. A u vrećici knjige. Nemeza, Crvendać i Spasitelj Jo Nesboa i Groblje živih Harlana Cobena.

Počela sam opet čitati, a sve ono što me mučilo, sve loše misli- sve je postalo podnošljivo ili nestalo. Polako sam se prestala obazirati na ljude koji bulje u moje slušne aparatiće, polako sam prestala razmišljati o tome kao o hendikepu, to je postalo dio mene, moj mali nedostatak, posebnost.

Tu je krenula prava ovisnost o knjigama. Počela sam čitati 150-200 knjiga godišnje. Počela sam ih “gutati”. Objavljivati slike na Instagramu povremeno.

Prošle godine sam odlučila otvoriti svoju Facebook stranicu i pisati osvrte i postavljati fotografije. Nisam mislila da će to imati nekog velikog odaziva ili ću utjecati na bilo što i nisam mislila da će to prerasti u nešto veliko.

Eto, danas brojim preko 3300 pratitelja i zahvalna sam svakome od vas pojedinačno. Zahvalna sam i svim bookbloggerima koji me podržavaju i prihvatili su me kao “svoju”, zahvalna sam i domaćim autorima koji su mi pružili priliku čitati njihove knjige, a posebno sam zahvalna izdavačima koji me u ova teška vremena opskrbljuju knjigama. Puno mi to znači. Puno mi znači svaka sitnica i svaka pozitivna reakcija.

Bilo je tu sarkastičnih komentara na moju stranicu, moje osvrte i mene općenito. No, ne dira me to puno. Sve ovo u prvom redu radim za sebe, a potom za druge.

Također bih voljela napomenuti da ja nisam književni kritičar i nisam osoba koja bi mogla ocjeniti neko djelo sa izuzetno negativnom i lošom ocjenom. Ovo što ja pišem je moje osobno mišljenje, moja ocjena na pročitano, moje blogganje😉

Bez knjiga ja nisam ja.

Hvala svima❤

2 misli o “Ovo sam ja!

  1. Divno. Inspirativno!
    Tako je lijepo pročitati ovako nešto- da je nakon svih nedaća i nevolja moguće pronaći zadovoljstvo i sreću u malim stvarima. U vašem – slučaju knjigama. Da su one postale vaše svjetlo. Nastavite dalje uživati u njima. Nastavite dalje s blogganjem o njima te tako ujedno savjetovati i nas sve dok vas to čini sretnom ispunjenom.
    I ne obazirite se na one što gledaju u slušne aparate…znam da je teško i naporno,ali ljudi ponekad ni sami nisu svjesni da bulje – nešto u nama je što nas vuče da gledamo u ono što je drugačije iako znamo da ne bismo trebali. Gledajte to iz kuta da je to ljudska priroda da proučavamo. Iako ponavljam- teško je shvatiti. Boli i smeta.
    Želim vam puuuuno uspjeha i dalje s vašom stranicom. Želim Vam još puno knjiga koje će vam pružiti utjehu, dati snagu…spas i bijeg od ponekad teške svakodnevice.
    😘😘😘😘
    Dejana

    Sviđa mi se

    1. Divno! Jednostavno i lijepo napisano. I ja citam puno, znači mi strašno puno. Razumijem taj mir iželhu za još. Naprijed draga Maja, uvijek i u najtezem trenutko pozitivno. Uvijek se pokaže nekaj lijepo.

      Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s