Sjećanja

Niz uspomena koje me prate kroz život , uspomene koje me uvijek razvesele- moje djetinjstvo.
Nismo imali puno, imali smo malo. Malo svega. Ali imali smo slobodu i djetinjstvo kakvo je za današnje “standarde” nezamislivo.

Od najranijih sjećanja nema kraj mene roditelja da me paze i da gledaju da ne napravim kakvu glupost. Bilo je tu ozljeda, oderanih koljena, padova i suza, al ostalo je na tome. Nismo to ni spominjali roditeljima da ne dobijemo još i špotanciju zbog toga. Nismo išli u vrtić, pazili smo jedni na druge.
Verali smo se po stablima, pali, digli se i nastavili. U staroj šupi smo imali kućicu u kojoj su se kuhale svakakve delicije. Od blata, naravno.

Glumili smo scene iz meksičkih sapunica i imale smo imena sa Maria-štajaznamkakoveć. Televizija je bila za dane kad je padala kiša, a nije nam se ni dalo previše ju gledati.
U šumama smo se okupljali i gradili kućice, a onda bježali kad bi nas vlasnik šume ulovio gdje se igramo.
Ljeti smo se kupali u bačvama ili polijevali kantama za zalijevanje, bosi se utrkivali po dvorištu i vozili biciklom.

Jeseni su bile za berbe grožđa, a poslije su se pekli kesteni na dedovoj zidanoj peći.
Zimi smo već od ranog jutra izašli van na smijeg koji je onda bio od studenog do ožujka, i po hladnoći se sanjkali i igrali na dvorištu, a poslijepodne se okupili na lokalnom brdu zvanom Šabac, Jarki ili kinodol (znaju oni koji su bili tamo😉), i čitavo poslijepodne se spuštali po ledenom snijegu, grudali i naganjali.

Po mraku smo stigli kući i gurnuli noge u rol peći na drva da se ugrijemo, a mama nas je korila što smo mokri i promrzli. Poslije bi nam dala topli kakao od mlijeka kravice iz staje.

Najljepše sjećanje mi je od kada sam imala kojih 7-8 godina. Bio je Badnjak i pradjed Adam je svakog Badnjaka priređivao večeru za širu obitelj. Već oko pet poslijepodne mrak je pao, a snijeg bio do koljena. I tako smo pješke išli svi lijepo sređeni kod djeda. A u djedovoj kući toplina iz stare zidane peći, miris mašinskih kolača i onih koje je djed punio sa svojim domačim pekmezom od šljiva i pritiskao viljuškom. Odrasli su se okupili u kuhinji i gostili se kuhanim vinom, a nas djecu je djed poslao u prednju sobu (ako znate kako su građene nekadašnje kuće znat ćete na što mislim). U sobi toplo, jelka okićena sa starim i krhkim staklenim kuglicama i puno vilinske kose, na stolu slatkiši kojima nas je djed uvijek opskrbljivao i na televiziji božićni program HRT-a sa pjesmama.
Igrali smo se, vrištali, smijali i pjevali. Djed je svojim artritičnim rukama napravio večeru koju nikad poslije nijedna nije uspjela nadmašiti- domaću patku sa mlincima koja je mirisala po cijelom selu.
Punih želudaca i sretni zbog sutrašnjeg Božića išli smo kući usput se grudajući. Ni znali nismo da je to sjećanje koje će ostati za čitav život, da će to biti posljednji Badnjak sa djedom.

Nemam obiteljsku fotografiju na kojoj smo u istim božićnim puloverima i sa osmijehom na licu, ne sjećam se ni darova. U glavi mi je slika djedovih grubih ruku i kako me nježno nosi, slika veselja i zvuk dječje vriske i glasnog smijeha.
Razmilili smo se svugdje, stvorili svoje obitelji, djeca su odrasla, odrasli ostarjeli, djeda već dugo nema. Samo uspomene su tu.

Zašto pišem ovo? Jer ovu priču svake godine pričam svojem dječaku i svojoj obitelji. A sada priču pričam i vama.
Dječje uspomene nisu pokloni ispod bora i velike geste- to su male stvari, ljubav, dobrota i toplina.
Stvarajte uspomene, djeca će taj poklon nositi u sebi cijeloga života.