Naklada: Mozaik knjiga/2020.
Prevoditelj: Marin Popović
Broj stranica: 345
Nicola je jedina odlučila biti uz svoju baku Betty na njezinoj samrti. Iako devedesetogodišnja, Betty je do samog kraja bila prisebna pa su njezine posljednje riječi upućene unuci bile neka čuva dječicu u vrtu. Zbunjena Nicola uskoro shvaća da je nešto povezano sa malim kipovima vila u vrtu.
Nisu to samo kipovi, ispod njih se skrivaju kosti, majušne kosti dojenčeta. Usprkos tome što ju svi odgovaraju od nauma, Nicola ipak odluči prijaviti slučaj policiji, a uskoro počinje primati prijetnje. Polako shvaća da joj policija neće dati odgovore koje ona traži.
Nicola kreće u svoju istragu. Njezina istraga na vidjelo izvlači stare kosture i duhove, traume i boli, teška sjećanja i mnoštvo tuge i žaljenja.
“Počinjem uviđati da je problem kod prekapanja nečijeg života upravo to što nikad ne znaš što ćeš iskopati.”
Sa pisanjem ove autorice susrela sam se u knjizi Igra skrivača koja me razočarala. Moram priznati da ni ova nije puno više oduševljenja izazvala u meni. Jako nategnuto i naporno. Sve to se moglo puno zanimljivije napisati na manje stranica. Sama ideja romana je intrigantna, ali nekako nespretno određena.
“Najlakše je ostati optimističan usredotočujući se na budućnost. Ne na sutra ili na slijedeći tjedan, jer su i oni zastrašujući, nego na daleku budućnost.”
Likovi su površno opisani, a Nicola se čini poput bolesnog egomanijaka kojeg u stvari nije briga za ljude oko sebe već razmišlja samo o odgovorima koje želi dobiti da samu sebe smiri.
“Moja jeza, moj užas, nikada se nije u potpunosti primirio i iščezao. Posebice ne noću, kada bih ležala širom otvorenih očiju, ne usuđujući se zaklopiti ih iz straha što bih mogla zateći kada se probudim.”
Knjiga mi je stvarno bila naporna i rastezala sam ju. U toku čitanja uzimala sam neke druge knjige da ne izgubim volju za čitanje. Uglavnom- nije mi se baš svidjela.
Ima lijepih i slikovitih opisa, ali sama knjiga je za neku minus trojku.
Ocjena 3/5.
Bookworm Maja 