Naklada: Ljevak/2021.
Prevoditelj: Vesna Salomonsen
Broj stranica: 495
Čim sam krenula čitati ovu knjigu osjetila sam onaj poseban osjećaj zadovoljstva koji se u meni javlja kada čitam autora koji mi je iznimno drag. No, s druge strane, osjetila sam nelagodu. Poznatu nelagodu zbog toga jer je Maja Lunde već od samog početka knjige stvorila tu atmosferu masovne odgovornosti za Zemlju nas- ljudi.
Priča prati više vremenskih razdoblja, pa tako možemo upoznati Evu i njezinu kćer u (ne tako dalekoj) budućnosti. Evin pokušaj da održi svoju farmu rijetkih životinja, životinja koje su gotovo izumrle dok je sve oko njih u rasulu- bez hrane, bez struje, bez vjere u ljude, bez energije u ljudima. Strah prevladava.
Žene, među rijetkim preostalim životinjama, imaju i Takhi konje, pravrstu, i vjerojatno jedina preostala dva primjerka u svijetu.
“Konji ne lažu. Ne izdaju te. Konjima se može vjerovati. Može biti nepredvidljivo na što će reagirati jer su njihova osjetila oštrija od naših, no njihove reakcije uvijek su pouzdane.”
Upoznajemo i Karin i njezinog sina. Žena koja je svoj život posvetila gotovo izumrloj populaciji divljih konja i svim silama se trudi da se isti razmnožavaju, te ih odlučuje pustiti na slobodu u Mongoliji. 1992. godina je i trud kojeg je uložila u očuvanje vrste, vrijeme uloženo u to- velik je teret. Teret koji nosi korijene još od vremena Drugog svjetskog rata i boravka u Carinhallu gdje su joj konji pružali neizmjernu utjehu i društvo.
Uz pomoć tamošnjeg voditelja “imanja” Jochija, Karin čini sve kako bi se koji čim prije udomaćili na mjestu koje je izvorno bio dom njihovih predaka.
“Plač je kod ljudi ponašanje kojim djelomično upravljamo snagom volje.”
19. je stoljeće, a Mihovil Aleksandrovič je voditelj mjesnog zoološkog vrta u Sankt Peterburgu. Njegov kontakt mu šalje dokaze da je pronašao pravrstu divljih konja i Miča odlučuje za vrt pronaći i dopremiti te rijetke životinje. Pronalazi osobu koja se bavi lovom na životinje za vrtove, te sakuplja novce za ekspediciju kojoj se naprasno i sam uključuje. Ekspediciji u Mongoliju. Cilj je pronaći divlje konje i staviti ih u zatočeništvo kako bi ljudi više naučili o njima.
Ovo je jedna knjiga koja izaziva buru osjećaja u čitatelju. Impresivna je i unatoč turobnom raspoloženju koje se rasteže poput gume kroz cijelu knjigu, osjećate poriv nastaviti čitati. Unatoč zgražanju nad ljudskom- ako ne okrutnošću, a ono glupošću, shvaćate da nam izuzetno malo nedostaje da bi svijet doveli u ovakvu situaciju. Dapače, već jesmo u brojnim aspektima.
“Životinje nisu bile ovdje samo zbog nas, mi smo u istoj mjeri bili tu zbog njih.”
Ljudi bi se trebali više okrenuti očuvanju okoliša i ekologiji. Ne kao aktivizam, već kao zdrav razum. Svijet, Zemlja, životinjske i biljne vrste- sve to polagano trošimo bez razmišljanja, bez povoda- samo zbog svojeg komfora. No, vrijedi li?
Likovi su jednostavni karakterom, lako ih je pročitati. Opisi životinja i prirode, distopijske budućnosti i zagađene prošlosti ono su što je karakteristično za djela Maje Lunde.
Knjiga šalje snažnu poruku o očuvanju prirode i jedinki koje nas okružuju. Poruku o empatiji koja je potrebna da bismo živjeli u skladu sa Zemljom.
“Suosjećanje je sigurno korisna biološka osobina za ljude kao vrstu.”
Maestralno djelo. Preporučam. Ne ustručavajte se pročitati ovu knjigu. Mene se posebno dojmila jer sam godinama ranije imala konje. Divne konje. Životinje koje imaju dušu, a nju im možete iščitati u njihovim očima. Toplim i suznim očima. Njihova privrženost je nešto što se ne može mjeriti ni sa čime drugim. Divno djelo je ova knjiga, izmamila je suze čežnje za životinjama koje su mi pružale utjehu i prijateljstvo.❤
Ocjena 5/5.
Bookworm Maja 