Naklada: Stilus knjiga/2016.
Prevoditelj: Marija Perišić
Broj stranica: 287
Razdoblje između Prvog i Drugog svjetskog rata nije bilo nimalo lako za sve koji su vodili neki posao, no za mlade to je bilo zlatno razdoblje. Posebice za mladež sa Manhattana. Clara Cartwright nije ništa drugačija. Djevojka koja je zakoračila u punoljetnost i osjetila sve čari noćnog života, charlestona i zaljubljenosti u intrigantnog talijanskog doseljenika Brunu.
”Životi su im nestajali, a nitko im nije ni pokušavao pomoći da ih vrate. Iza otmjenih zastora i udobnog namještaja, prozori su i dalje bili zatvoreni šipkama, vrata su i dalje bila zaključana, a tehničari su i dalje budnim očima pratili sve što se događa.”
Clarini roditelji su krutih svjetonazora, bogati, strogi. Strogi u tolikoj mjeri da su vlastitog sina zbog svojih pravila otjerali u smrt. Kada saznaju da se Clara viđa sa siromašnim Brunom, pošalju ju u umobolnicu. No zbog sloma burze i Velike depresije, otac joj odbija plaćati luksuznu bolnicu i šalju ju u stravičnu psihijatrijsku bolnicu Willard u kojoj su uvjeti krajnje uznemirujući i užasni. U svoj svojoj tuzi i čežnji, Clara shvaća i da je trudna. A izlaz iz umobolnice ne vidi.
“Premda iz kuhinjskog dvorišta Chopin Halla nije mogla vidjeti vodu, Clara se osjećala povezana s njom. I ona je, kao i voda, bila zamrznuta u vremenu i čekala.”
Sedamnaestogodišnja Izzy dolazi kod najnovijih udomitelja. Njezin život je posut strahom i željom da bude prihvaćena, a sve što dobiva je seljakanje u sustavu udomiteljstva. Njezina prošlost je nešto nezamislivo odrasloj osobi, a ona se susrela s time u najranijim godinama. Njezina majka je ustrijelila oca i služi doživotnu kaznu u zatvoru.
“Kako će ikada voditi normalan život kada joj ti zastrašujući geni kolaju mozgom i samo čekaju da se aktiviraju? Kako se može nadati da će ikada biti u vezi ili u braku znajući da bi mogla bez upozorenja napustiti svoju djecu?”
Izzy dolazi konačno kod dragih ljudi, iako strepi od osamnaestog rođendana kada izlazi iz sustava i bude prepuštena sama sebi, uživa u pažnji tih ljudi i pokušava sakriti od njih traume koje proživljava u školi. Da bi zaboravila na to, sa svojom udomiteljicom Peg odlazi u nekadašnju umobolnicu Willard dokumentirati stvari pacijenata koje su zaboravljene u toj mračnoj građevini. U potrazi pronalazi kovčeg Clare Cartwright, te osupnuta lijepim stvarima, odlučuje pročitati Clarin dnevnik. Boreći se sa svojim demonima, Izzy si olakšava život istražujući Clari. A možda i ne olakšava? Što se zaista desilo Clari i Bruni?
“Zlostavljači će uvijek pronaći način da maltretiraju svoje žrtve.”
O ovoj knjizi sam čitala samo pozitivne komentare, a ona me strpljivo čekala na polici. Odlučila sam ju sasvim slučajno uzeti čisto da ju maknem sa TBR liste. Knjiga je WOW! Oduševila me, osupnula, užasnula i natjerala na razmišljanje. I osuđivanje onih što su nekada bezrazložno osuđivali žene koje su razmišljale svojom glavom.
“Uvijek je uzimao što je htio nesvjestan drugih oko sebe i ne mareći za njih, navalivši kao da ima pravo na sve.”
Scene iz bolnice su bile prestrašne, okrutne i neljudske. Kao osoba koja je godinama radila sa psihičkim bolesnicima, ovakvo ponašanje me zapanjilo. Čini se kao izmaštano. A nije. Znam da nije. Svijet je na žalost mjesto u kojem zli ljudi uvijek zauzimaju velik prostor. A naivni i nevini bivaju prognani, trpe nasrtljivost i osude, zlostavljani su i šute.
U knjizi vidimo u dva različita vremenska razdoblja zlostavljanje. Različita, a opet tako slična. Svijet se mijenja, ali ljudska narav ne.
Ocjena 5/5.
Bookworm Maja 