Naklada: Znanje/2021.
Prevoditelj: Drago Štajduhar
Broj stranica: 515
1955. je godina, Španjolska pod Francom kao da cvate nakon građanskog rata. No to je samo izgled, a on vara. Još uvijek postoje restrikcije, čak i veće no ikada, ograničavanje slobode govora i kretanja, diskriminacija žena, zabrane nama danas nezamislive. Ipak, jedno Franco dopušta- ulazak Amerikanaca u Španjolsku kako bi im prodao naftne bušotine. Stoga se otvara nekoliko hotela za njih, a jedan je Castellana Hilton.
Tuga, strah i oronulost se sakriva ispod fasada, a Anina nesretna obitelj pokušava sakupiti dovoljno novaca da se izbave iz siromašnog naselja i plaćaju rentu za majčin grob. Ana radi u hotelu i biva dodijeljena obitelji Matheson. Vrlo bogatoj i imućnoj obitelji koja ima sina njezine dobi- Daniela. Daniel je crna ovca u obitelji jer želi studirati novinarstvo i biti fotoreporter. Sjajan je fotograf i njegove fotografije osvajaju priznanja. Otac se žustro protivi takvom traćenju života.
Daniel i Ana se sprijateljuju usprkos negodovanju njihovih obitelji i okoline. Niti jedan od njih ne uklapa se u kalup koji su drugi izradili za njih.
“Mora živjeti u tišini. Ali katkad je iz kuta srca doziva opsjedajuće pitanje: Što se može izgraditi tišinom.”
Tajne i neprijateljska atmosfera oko njih kao da zastire svaki mogući način zbližavanja. Tajne koje izlaze iz kutaka siromašnih dijelova Madrida, iz sirotišta, nevjerojatno besmisleno i brutalno postupanje prema običnim ljudima koji su mentalno i edukacijski na višem nivou no sam diktator. Francova okrutnost vidi se u postupanju prema civilima, strahu i strepnji u kojoj joj žive, bijedi; a s druge strane imamo nakićene i luksuzne hotele za Amerikance sa kojima on sklapa posao. Nije to samo posao sa naftom. Već i trgovina ljudima.
“Zlato se obrađuje vatrom, a odvažni ljudi nesretnim životom.”
Ovo je priča običnih ljudi, anonimaca kojih je bilo puno previše. Ljudi koji su prisiljeni pognuti glavu i zatvorenih očiju trpjeti uvrede i udarce, ušutkani gledati kako im se obitelji razdvajaju, kako im djeca nestaju.
Ovo je fikcija, no sasvim legitimno i realno napisana; jer povijesne činjenice su i dalje maglovite javnosti, a ipak strašne u suštini. Godine nisu pomogle u zaboravu diktature.
“Zlatna vrata dizala zatvaraju se, ostavljajući Anu s njezinim jedinim pratiteljem. Samoćom.”
Ruta je autorica koja se okreće pričama običnih ljudi, anonimnih, onih koji su živjeli u neko od doba, u nekom od mjesta koje je bilo napaćeno pod težinom vladajućih i onih sa grubim svjetonazorima.
Pročitala sam baš svaku od njezinih prevedenih knjiga kod nas, i da- Ruta je izvrsna. Unosi svoju dušu u priče i patnje ljudi koji ne mogu ispričati isto- jer ih više nema, jer nema riječi.
“Mnogi me vide, ali malobrojni me razumiju. Moje srce, tako spremno voljeti, umjesto toga je ispunjeno mržnjom prema vođi naše države.”
Knjiga koju čitate sa knedlom u grlu, ali istovremeno ne želite da završi, razmišljate o tome koliko život nije fer, koliko su ljudi voljeli svoje rodno mjesto, bili vezani za grobove svojih preminulih.
Opisi su divni, realistični i vrlo zanimljivi. Likovi su obični ljudi, poput onih koje susrećemo svakog dana, životni, puni pritajene nade i čežnje, puni ljubavi, puni mržnje prema nasilju.
“Strah nam obogaćuje život. Bez straha nikad ne bismo spoznali hrabrost.”
Divno, divno djelo.
Preporučam!
Ocjena 5/5.
Bookworm Maja 