Naklada: Znanje/2021.
Prevoditelj: Maja Klarić
Broj stranica: 324
“Ne pomičemo se, ali vanjski se svijet i dalje mijenja u diše i živi. Mjesec putuje svojom putanjom iznad naših glava. Živim u njegovim riječima, u beskraju njegovih proturječnosti.”
Zapevši u nesmiljenoj hladnoći Grenlanda usred istraživanja seobe arktičkih čigri, Franny traži brod koji će ju prevesti dok ona prati ptice na njihovom putu na jug. Dugačak je to put, ali Franny je uvjerena da će uspjeti. Mora uspjeti- ptice izumiru, nekoga mora biti briga.
Pronalazi ekipu ribara sa brodom, a koja ju nerado prihvaća, ali ona se trudi svim silama da doprinosi ribolovu iako se sama protivi uništavanju životinjskog svijeta.
Život na brodu, usred uzburkanog oceana nije nešto što mogu svi. No Franny može. Ona voli more, ono joj je u srcu, koži, kostima, u svakoj njezinoj pori. Smatra da je rođena u pogrešnom tijelu. Trebala je biti riba ili ptica.
“Među stranicama romana živjela je jedina ljepota ovog svijeta.”
Franny potječe iz obitelji lutalica, ljudi koji nikada ne ostaju na jednom mjestu, ljudi koji žive za more i osjećaj soli u kosi. Ona iza sebe nisi burnu prošlost, velik teret, tugu i bol, samoću. Samo želi vidjeti cilj ptica, a potom se želi prepustiti dubinama oceana i nestati zauvijek.
“Bezimena je to tuga, nestajanje ptica. Nestajanje životinja. Kakva će to biti usamljenost, kad ostanemo samo mi.”
Neke knjige nas osvoje već na prvim stranicama. Ovo je jedna od tih knjiga. Snažna, duboka i potresna priča o životu koji je uvijek skretao na pogrešan put, a bio je to jedini put za tu osobu. O patnji i boli koja se naraštajima prenosi. O nemiru i besmislenosti ljudskog postojanja kada uništavaju sve oko sebe. O posljednjem letu, posljednjem uranjanju.
“Otisak nečijeg života mjeri se onim što daje i onim što ostavlja za sobom, ali se također može mjeriti i onim što uzima od svijeta.”
Zaista predivna knjiga. Nisam imala velika očekivanja, ali već pri samom spomenu zaštite životinja- riba, ptica, već tada sam znala da je to ono što će me natjerati na razmišljanje. A potom me i rasplakala. Ti gubici, čežnje i sve te oštećene duše koje streme ka različitim ciljevima, a završavaju na istome- u razočaranju i boli.
“Led se prostire, širok i zapanjujući, obrubljen crno-bijelim oceanom i dalekim sivim horizontom. Veliki komadi modrog leda tromo plutaju u blizini, čak i sad, u srcu ljeta. Dok deseci arktičkih čigri ispunjavaju bjelinu neba i zemlje.”
Autorica predivno piše, poput poezije u prozi, svaka riječ je na svojem mjestu i prodire sve dublje u suštinu samog čitatelja, u njegovu svijest. Zaista poezija u prozi.
“Nije pošteno biti biće koje može voljeti, ali ne može ostati.”
Preporuka!!!
Ocjena 5/5.
Bookworm Maja 