Naklada: Znanje/2021.
Prevoditelj: Damir Biličić
Broj stranica: 643
Luke Ellis je izvanredno inteligentno dijete, iznimno nadaren za gotovo sve zadatke koji se stave pred njega. On ima i jednu skrivenu sposobnost- u naletu jakih emocija može pomicati predmete. Njegovi roditelji su svjesni toga, no ne daju veliku pozornost situaciji, vjerujući da je sve to slučajnost.
Jedne noći u njegovu sobu banu stranci, uspavaju ga i otmu, a njegove roditelje ubiju na spavanju. Luke se probudi u noćnoj mori- u sobi identičnoj njegovoj, samo bez prozora. U ogromnom kompleksu nazvanom Institut, a koji “prikuplja” djecu diljem zemlje. Nadarenu djecu- sa telepatskim ili telekinetičkim sposobnostima.
Podvrgnuti raznim ispitivanjima, injekcijama, elektrošokovima, Stasijevim svjetlima, pa čak i potapanju i mučenju- djeci tako njihove parapsihološke moći jačaju, dok im sam duh i um slabi do stadija kada više nisu sposobni za išta osim trpljenja glavobolja i brujanja. A tada ih čeka posljednja stanica u kompleksu Instituta– krematorij. Cilj je da na vrhuncu moći likvidiraju nekoga za koga se uvježbavaju kroz filmove koji im se prikazuju i hipnotiziraju ih.
“Toliko toga želim naučiti, i shvatiti. Imam to nešto u glavi… to nekako poseže i traži… i ponekad je zadovoljno, ali najčešće nije. Ponekad se osjećam tako malenim… tako prokleto glupim…”
Luke svojim inteligentnim zapažanjima pomaže čistačici u Institutu, a ona vođena grižnjom savjesti jer sudjeluje u tom okrutnom procesu, zahvalnosti tom dječaku i svjesna da joj se kraj bliži nesmiljenom brzinom, pomaže Lukeu u bijegu. No Luke ne može dugo bježati prije no što to dozna ravnateljica Instituta– gospođa Sigsby, a ona je utjelovljenje okrutnosti.
“Nije mu mahnula i nitko se nije ni smiješio. Gledali su ga kao i na onome igralištu kada je upitao jesu li im živi roditelji. Možda to nisu znali, barem ne pouzdano, no sada su znali kamo on odlazi. O čemu god da je bila riječ, oni su to već prošli.”
Pretpostavila sam da me čeka čitanje ove debeljuce u trajanju od barem dva tjedna. Pročitala sam ju kroz dva-tri dana. Vrhunska je. Inače se u Kingove knjige moram potpuno unijeti i biti ful koncentrirana, no ova je tako pitka da sam ju s lakoćom pročitala i uživala u svakoj stranici.
“Suze su krenule, jer ga je bilo strah i bio je gladan, no najviše jer je čeznuo za domom.”
Velik sam fan autora i morala sam knjigu nabaviti na ovaj ili onaj način. I jesam. Bio je pravi gušt čitati ovu stravu na sam Halloween.
Knjiga je zanimljiva, otkriva tajne i postupke kojima su se pravdali svi veliki tirani- svako zlo za neko dobro. Vjerovali su da smak svijeta čeka iza ugla i da je jedini način da ga se spriječi taj da nastave sa užasnim pokusima nad djecom koja nisu kriva ništa doli to što su posebni i drugačiji.
“…čovjek mora neko vrijeme provesti zatočen da bi spoznao što je zapravo sloboda.”
Likovi su zanimljivi, sviđa mi se kako je svako dijete posebno i po nečemu se ističe, nešto ga čini drugačijim i potrebnim drugima. Negativci su negativci, i uvijek će tako biti.
Zanimljivo je kako u knjizi gospođa Sigsby za djecu govori da su imovina, a ne ljudska bića. Zanimljivo je kako ljudi oguglaju na nepravdu i mučenja, pa tako postanu i sami kotačić u tom mehanizmu okrutnosti i užasa.
King me nije razočarao. Institut je zaista pomno osmišljeno i napisano štivo.
Preporuka!
Ocjena 5/5.
Bookworm Maja 