Naklada: Znanje/2022.
Prevoditelj: Zrinka Pavlić
Broj stranica: 544
U philadelphijskom zloglasnom naselju Kensingtonu policija uvijek ima pune ruke posla sa ubojstvima, predoziranjem, obiteljskim nasiljem i ostalim kriminalom koji razaraju nekoć vrlo poželjno područje.
Kada se desi niz ubojstava mladih žena, ovisnica, čini se da policija želi zataškati slučaj. Tek povremeno se raspituju o žrtvama kod ljudi koji bi mogli biti povezani s njima. No jedna osoba ne posustaje.
Mickey je policajka koja u svakoj svojoj ophodnji zloglasnim Kensingtonom traži jedno lice- lice svoje mlađe sestre Kacey, osobe koja je izgubila kompas u svojem životu i postala jedna od žena na ulici. Mickey uvijek zapazi Kacey na nekom uglu, pokušava joj se ne približiti, drži se na sigurnoj udaljenosti, ali reagira na prijave dignute protiv sestre. No jednog dana Mickey shvati da već koji mjesec nije vidjela sestru.
Kako se nizaju ubojstva, tako Mickey svaki puta, kada prima dojavu, na mjesto zločina izlazi sa strepnjom u srcu, a snovi se pretvaraju u košmare.
Nekad tako bliske sestre sada su na dvije različite strane- jedna je policajka, a druga narkomanka. Jedna je sa jedne strane rijeke svjetla, a tu je i druga sa strane tame. No iako se sve čini crno-bijelo, nije tako. Možda su u ovom slučaju strane promijenjene, pa se svjetlo nalazi ipak negdje puno više iznad površine tame koja prožima ulice grada.
Ovo je jedan od najboljih policijskih trilera koje sam imala priliku pročitati. Svaka rečenica bila je tu s razlogom, a sve su zajedno vukle mene kao čitatelja da listam stranice i bespomoćno tonem u svijet tog ispraznog mjesta koje proždire sve dobro u ljudima.
Zanimljivo je to što su i Mickey i Kacey jednom bile normalne i obične djevojčice potekle iz iste obitelji, iz istog razorenog doma, a opet je svaka odlučila ići svojim putem. I to je dokaz da sami krojimo svoje sudbine.
U stvari su likovi toliko svakodnevni da sam ih mogla zamisliti kako su poput običnih ljudi u mojoj blizini. Njihovi strahovi i strepnje, bol i tuga, ljubav prema djetetu i ta krivnja koja izjeda svakog roditelja kada ostavlja dijete i odlazi na posao- na običan posao, a potom se vraća iscrpljen i premoren, bez volje da se to malo slobodnog vremena posveti djetetu.
Želja za nečim boljim, te težnja istome, čini naš život normalnim. No svatko od nas ima različito poimanje pojma bolji život. Ponekad nas koče drugi, a ponekad mi sami stvaramo granice na kojima čekaju kolone emocija koje se gomilaju i grunu van u najgorem trenutku. A mi smo tu. Mi reagiramo. Mi živimo. Trenutci prođu, ali novi dođu, mi biramo hoćemo li u svjetlo ili tamu.
Bookworm Maja 