Matt Haig- Ponoćna knjižnica

Naklada: Vorto Palabra/2021.
Prevoditelj: Marta Kovač
Broj stranica: 291

Nori je život krenuo silaznim tokom. Stan joj je u rasulu, financije još i više, uginuo joj je mačak Voltaire, izgubila je posao, izgubila je brata zbog teških riječi koje su izgovorene, raskinula je vezu i prestala sa svime što je voljela samo iz razloga jer se boji. Izlazak iz malodušnosti i bijede vidi u samoubojstvu. Uz sugestivne poruke na društvenim mrežama, Nora odlučuje da je kraj patnji i kajanju.

Točno u ponoć, kada odluči da je njezin život stigao do krajnje točke, Nora se uz trzaj nađe u knjižnici. U ogromnoj, beskonačnoj knjižnici, u kojoj knjige čuva njezina knjižničarka iz djetinjstva, osoba koja je uvijek bila dobra prema Nori i koja ju je slušala kada drugi nisu- gospođa Elm.

“Možda samo njoj to nije polazilo za rukom. Život.“

Gospođa Elm objasni Nori da je Ponoćna knjižnica u stvari knjižnica Norinih paralelnih života. Pokazuje joj debelu i tešku Knjigu kajanja i objašnjava kako će knjiga postati lakša sa svakim prestankom kajanja i Norinog samookrivljavanja.
Tada Nora uplovi u svoje živote. Što god poželjela u životu, za čime god žali, u Knjižnici se nalazi neka knjiga sa životom koji je ostvareni. Jedini izlazak iz Knjižnice je pronalazak života koji joj se sviđa ili smrt u životu iz kojeg je pristigla.
Njezino filozofsko poimanje života stavljeno je na kušnju jer u Ponoćnoj knjižnici nema mjesta logici. Iako bira neostvarive želje iz života iz kojeg je stigla, Nora vjeruje da će biti sretna ako ih ostvari i ako se ne kaje zbog istog. Prolazi bezbroj života i uvijek se vraća nesretna i neispunjena.

“Između života i smrti nalazi se knjižnica, a u toj knjižnici police se protežu u beskraj. Svaka knjiga prilika je da iskusiš neki od života kojima si mogla živjeti. Da vidiš kako bi to bilo, da si donijela neke druge odluke… Bi li išta učinila drugačije, kad bi dobila priliku poništiti ono zbog čega žališ?“

Ovo je knjiga koju ne znam kamo svrstati žanrovski. Ima elemente fantastike, filozofije, religije, ljubavne i obiteljske drame. Vrlo istančano ispletena mreža radnje, sa sugestivnim porukama o težini besmislenosti osjećaja kajanja zbog stvari iz prošlosti.

“Postoji onoliko života koliko je mogućnosti. Ima života u kojima si donijela drugačije odluke. A te odluke odvele su te do drugačijih ishoda. Da si samo nešto učinila drugačije, tvoj život bio bi neka druga priča. A sve one postoje u Ponoćnoj knjižnici. Sve su jednako stvarne kao i ovaj život.”

Nora sama po sebi je pomalo iritantan lik koji ne želi pokušati popraviti nešto u svojem životu ili naprosto krenuti drugim putem. Odlučuje se za liniju lakšeg otpora- samoubojstvo. Vjeruje da je stvorena da bude nesretna, a iako filozof, ne želi dati priliku samoj sebi. Okrivljava sebe za nesreće drugih, za svu tugu svijeta i želi nestati. Očigledno je da se bori sa unutarnjim demonima i oni naizgled pobjeđuju.

“Vidiš li? Ponekad ono zbog čega žalimo nije utemeljeno na činjenicama. Ponekad je kajanje samo… Obična hrpa sranja.”

Knjiga mi se svidjela negdje do polovice. Baš mi je bila zanimljiva i privlačna, a onda su krenula naklapanja o religiji, besmislena opisivanja besmislenih života, izgubila sam pažnju i tjerala samu sebe da pročitam. Nora me užasno iritirala zbog samosažaljenja i nevoljkosti da pomogne samoj sebi kako bi mogla pomoći drugima. Puno previše je bilo i filozofskih citata, Thoreaua (kojeg poštujem i volim njegovog Waldena), ali kao što možete zaključiti prema mojem opisu i mišljenju- knjiga se iz beletristike pretvorila u knjigu samopomoći.
Not my cup of tea.

“Moj problem je strah od života. I znate što? Ta osoba bila je jebeno u pravu. Jer, život je strašan i strašan je s razlogom, a razlog je to što nije važno koju granu života odaberemo, i dalje smo isto trulo drvo. Ja sam u životu htjela biti svašta. Svašta. Ali ako vam je život truo, bit će truo što god radili.”