Ivana Šojat- Sama

Naklada: Ljevak/2022.
Broj stranica: 191

Predrasude sa kojima se nose razvedene žene najbolje opisuje Mirna, prevoditeljica i profesorica koja se nakon mučnog razvoda susreće sa osudama okoline. Njezini roditelji su duboko razočarani zbog činjenice da im je kćer raspuštenica, a sve to samo zbog toga što nije htjela biti u braku bez ljubavi, sa nevjernim suprugom.
Preispitivanje majčine ljubavi prema Mirni koja je naizgled nestala onoga dana kada je na vidjelo izašla činjenica da otac ima drugu ženu. No majka je odlučila žrtvovati svoju sreću za obitelj, kako ne bi bila obilježena među drugima kao razvedena i raspuštena žena. Ostala je u nesretnom braku, u istome stanu, kuhajući u istoj crvenoj šerpi na bijele točkice.

Nekako se čini da svaki brak sa sobom donosi neku žrtvu. Najčešće su žene te koje su stigmatizirane ako odluče maknuti se iz toksične veze.
Zanimljivo je čitati o Mirninom projektu prijevoda knjige Sretnica Alice Sebold u kojoj autorica progovara o silovanju koje je preživjela, dok istovremeno Mirna razmišlja o seksualnom zlostavljanju koje je vršio njezin nadređeni nad njom.

“Ako je tišina nešto, onda do mene dopire samo tišina.”

Sve je povezano, sve ima svoje zašto i kako. Brakovi su krhki, baš poput duša koje se ohrabre ući u njih. Šteta koju počini gubitak povjerenja među supružnicima postaje poput crne rupe koja se širi i usisava u sebe svu sreću i nadu, ne samo supružnika, već i ljudi oko njih.
Vječito obilježeni, zauvijek oštećeni.

“Zašto bi itko htio da ga netko pripitomi ako će na kraju svi plakati?”

Jako lijepo i nabijeno emocijama. Tako normalni i svakodnevni dijalozi, nešto što bih lako vodila sa svojim prijateljicama, nešto zbog čega mi se Mirna i Jasna čine poput mojih prijateljica. Otvorene, iskrene i bolno povrijeđene. Žene koje dijele svoju intimu i pokušavaju dati podršku jedna drugoj.
Mirna je osoba koja se odlučila oduprijeti vjetru i postati razvedena žena, ona koja je sama, ona koja je pronašla mir u samoći. Pokušava prestati biti ogorčena zbog svoje životne situacije. Pokušava nastaviti živjeti. Žena tako obična, a inspirativna.

“Trpimo se kao naviku koja nije ni dobra ni loša, nego bljutava.”

Knjiga je privlačno štivo koje me zainteresiralo, što zbog tematike, što zbog stila pisanja. Ne mogu reći da korice nisu privlačne, jer ispod bijelog, minimalistički oblikovanog papirnog ovitka nalaze se crvene korice sa bijelim točkicama, baš poput šerpe Mirnine majke.
Preporuka!!!

“Previše je u tebi umilne srdačnosti koja želi da su svi neprestano zadovoljni. Oduvijek si mislila da trebaš, moraš zaslužiti ljubav…”