Naklada: Znanje/2022.
Prevoditelj: Mirta Jambrović
Broj stranica: 296
Svijet se još oporavlja od Velikog rata, 1932. je godina, a Violet je žena koja je na vlastitoj koži osjetila gubitke. Ostala je i bez brata i bez zaručnika. Usidjelica, kažu, sa vrlo zahtjevnom majkom koja se samosažaljeva i svakodnevno kritizira kćer. Ipak Violet ne prihvaća činjenicu da će ostatak života provesti slušajući majčine zajedljive komentare i odlučuje se osamostaliti i preseliti u obližnji grad Winchester gdje radi kao daktilografkinja u osiguravajućem društvu.
Violet živi na rubu gladi, nije više djevojka koja privlači poglede, srednjovječna je žena koja uživa u sitnicama- šalici čaja i udobnosti doma. No ponekad joj nešto nedostaje. Tih dana rado prošeće do katedrale i divi se svodovima. U jednom takvom posjetu toj velebnoj građevini, vidi klečnjake najljepše izrade. To ju ponuka da se pridruži skupini vezilja. One izrađuju jastuke i klečnjake za katedralu, a Violet nalazi utjehu u bodovima igle.
U zraku se osjeća natruha još jednog rata koji se približava. Siromaštvo je svakodnevnica ljudi. Violet odbija svoju neovisnost predati, odbija postati netko novi. Ostaje dosljedna samoj sebi i nitima koje ju vode.
“Možda biste o meni mogli misliti kao o praznome platnu na kojemu nema pogrešaka koje je potrebno rasparati.”
Lijepa knjiga, prepuna divnih i nježnih opisa, prepuna slikovitih likova, emocija i života koji su u potrazi za samostalnosti. Knjiga je toliko sofisticirano napisana da sam se divila svakoj rečenici. Baš poput vezova i bodova na platnu kojim igle putuju.
Knjiga je i depresivna, nije vedra, osjeća se težina prijeratne atmosfere, ta napetost prožima svaku stranicu. Posljedice koje je prethodan rat ostavio na ljude još se zbrajaju, a već se stvara novi vihor smrti.
Čitati o ženama koje su ‘višak’ je teško, tužno je to što je tada svakodnevnica bila upravo takva, žene su bile prozvane usidjelicama i odbačene od društva, kritizirane od obitelji za koje su se morale brinuti.
“Kratkotrajna pažnja koju joj je posvetio smirila ju je kao ruka koja umiruje netom zanjihan stolac za ljuljanje.”
Bookworm Maja 