Naklada: Perga/2026.
Prevoditelj: Irena Škarica
Broj stranica: 262
Sybil Van Antwerp je žena u sedamdesetim godinama koja je život provela uz nalivpero i papir. Poznata po tome da prezire telefonske pozive, a silno poštuje rukom pisana pisma. U njezinoj kolekciji nalazi se tisuće pisama. Čitava knjiga je skup pisama i korespondencije koju je Sybil vodila sa mnogim bliskim, ali i nepoznatim ljudima od 2012. godine do svoje smrti.
Lako se utopiti u pričama u pismima, a koje sve nude mali pogled u nutrinu karaktera Sybil i ljudi sa kojima vodi pisane razgovore. Ona živi smirenim životom, voli knjige, predavanja o književnosti, cvijeće i svoj vrt, te ljude koje je zaključala u svojem životu. Iako je na trenutke gruba i tvrdoglava, Sybil je iznimno odana i inteligentna osoba koja svojim karakterom zapravo prikriva bol i krivnju koje osjeća zbog gubitka djeteta otprije pola stoljeća.
“Ali ja život zamišljam više kao dug put kojim kročimo u jednom smjeru. Uglavnom je to samotna šetnja divljim i vjetrovitim brežuljcima.”
Oduvijek se lakše snalazila u pisanju pisama jer je za njih potrebno promisliti dok razgovori obično izvlače na površinu i ono što inače ne bismo izrekli na glas. Već u ranoj dobi saznala je da je posvojeno dijete i biološka majka joj je ostavila pismo koje je postalo nit koja ju vuče da počne pisati. Njezina impresivna zbirka pisama, čak i sa slavnim ljudima, postaje nešto poput blaga, a njezin gubitak vida postaje otkriven kada ona gubi želju za pisanjem.
“Kad s nekim dijeliš tugu, to može imati dva ishoda. Ili se pove žete i grčevito se držite jedno za drugo ili dignete ruke pa se podigne zid previsok da biste ga preskočili.”
Ovo je jedna divna knjiga koja je u meni izazvala podvojene osjećaje. Ispustila sam pokoju suzu zbog svih potisnutih osjećaja i krivnje koja je mučila Sybil desetljećima, ali me istovremeno i razveselilo kada sam vidjela da je spremna otvoriti se novim iskustvima u životu, spremna je oprostiti i krenuti dalje, te zanemariti svoju tvrdoglavost kako bi zadržala uz sebe ljude koji su joj dragi.
“Strašne se nesreće neprestano događaju mnogim, mnogim ljudima. Tuga kojom svijet mora da je ispunjen nepojmljiva je. Naša mala doza činila se velikom poput sunca, zar ne? I još traje.”
Ovo je epistolarni roman, intimna priča ispričana kroz prepiske sa raznim ljudima. Priča o ženi koja je živjela mirno i tiho- mislima i djelom u svojim pismima i knjigama. Priča o ženi koja je radije pisala nego govorila. Ovo je knjiga o usamljenosti koja tako ne izgleda, o potrebi da čovjek bude povezan s ljudima čak i kroz pisma. Jer ljudi su društvena bića i svatko treba nekoga. Ovo je knjiga o ranama koje traju i ne zarastaju, o neizgovorenom, o onome što samo pismo može prenijeti čitatelju. Istinu i bol u najčišćem obliku.
“Tuga (najveća tuga na svijetu) je kao… što? Što se čovjeku zapravo dogodi? Oduvijek sam imala osjećaj da je ona poput krika koji živi u meni. S vremenom je malo utihnuo, ali nikad nije nestao.”
Ništa “veliko” se ne događa, a na kraju imate osjećaj da ste prošli cijeli jedan život. Sybil se nekako uvuče pod kožu, baš kroz te sitnice, misli, pisma… i odjednom shvatite koliko toga svi mi nosimo u sebi, a koliko toga nikad ne izgovorimo naglas.
Predivno, dirljivo i sa velikom preporukom!
Bookworm Maja 