Kopenhaška triologija: 2
Naklada: Lector/2021.
Prevoditelj: Mišo Grundler
Broj stranica: 143
U neambicioznoj obitelji, mlada Tove se sa oskudnim obrazovanjem ne usuđuje razmišljati o budućnosti. Razmišlja samo o odlasku iz roditeljskog doma nakon osamnaestog rođendana, a to je još daleko. Prisiljena je raditi različite fizičke poslove kako bi doprinijela obiteljskom budžetu. Nesretna zbog situacije u kojoj se nalazi, nesretna zbog toga što shvaća da nikada neće biti jedna od lijepih djevojaka, da ju uspješni muškarci neće opsjedati kao njezine prijateljice.
No u nečem ostaje vjerna sama sebi- u pisanju poezije. Iako razočarana zbog toga što je kritizirana da piše dječju poeziju, neozbiljnu i nadobudnu, ona se ne obeshrabri. Uz plan odlaska iz stana koji bazdi na malodušnost i smrt, mlada Tove se želi probiti i postati samostalna. U samostalnosti vidi izlaz.
“Moj otac šutljiv je i ozbiljan kao i uvijek kad nosi nedjeljno odijelo. Kao da je podstavljeno mračnim, turobnim mislima, koje skupa s odijelom navlači na sebe.”
Ne razumije sve norme “odraslog” ponašanja, zbunjujuće su joj banalnosti kojima se bave njezini vršnjaci, vjeruje da će postati odraslija ako ih slijedi. No ne postaje odraslija, postaje samo zbunjena. Ipak slijedi svoj san o pisanju poezije, a on se polako krene ostvarivati kada upozna urednika časopisa koji želi objaviti njezinu pjesmu. Njezin život tek počinje.
“Ne moraš znati sve o svakome, upamti to. Ako znaš sve, više nije zanimljivo.”
Tove Ditlevsen je proslavljena danska autorica koja je Kopenhaškom triologijom željela podastrti svoj život i put kojim je kročila. Put kroz doba koje je bilo prepuno političkih i socioekonomskih previranja, Hitlerove vladavine i straha, traženja svojega puta usred tog meteža.
“Promatram sve to što je nepromijenjeno i shvatim da mrzim promjene. Teško je zadržati sabranost kad se sve oko tebe mijenja.”
U ovom dijelu Tove nam naglašava pjesmu koja je bila prekretnica- Mojem mrtvom djetetu. Nakon objave pjesme njezin put je krenuo uzbrdo.
Iza nje je ostalo mnoštvo izdanih zbirki poezije, romana, te upravo ovih memoara o kojima pišem. Pročitala sam Djetinjstvo i uvidjela genijalnost i ironiju kojom je Tove izvrsno baratala.
“Smrt nije blago utonuće u san, kao što sam nekoć vjerovala. Sirova je, odvratna i zaudara.”
Tove Ditlevsen je počinila suicid, a upravo iz ovih redaka može se nazrijeti djelić razloga zbog kojega je to tako. U prvom redu neshvaćenost od strane ljudi koji su ju okruživali, podcjenjivanje i neka tuga koja se širi iz njezinih fraza. Vrlo inteligentno i neobično stvorenje koje je ostavilo neizbrisiv trag u povijesti danske, a i svjetske književnosti.
Teško, ali vrlo lijepo i razumljivo štivo. Preporuka.
Ocjena 5/5.
Bookworm Maja 